Kad god izlazim van on je tu. Sjedi na stepenicama i gleda u more. Tako godinama. O čemu misli? U što gleda? Kontemplira? Pluta? Ili uopće ne misli, možda samo jest.
Gledam mu lice, ne bih li štogod pročitala. Neobična je ta mirnoća tijela i taj nemir u izrazu lica. Ne vidim puninu nego prazninu. Nije to ona praznina od koje zastaje dah. To je praznina nemoći.

“Za neke ljude bi bilo bolje da ne izlaze van nego sjede doma i hopsaju”, u šali će Mabel, dok pojašnjava na seminaru da hopsanje ne znači ne-djelovanje – osim u ‘specijalnim slučajevima’ 😉
Možda ga ne bih ni primijetila da nije zgodan (konstatirali smo da je mogao biti filmski glumac). Možda takvih ima koliko god hoćeš – sjede i čekaju. Što čekaju? Možda ne čekaju… tko bi to znao. I tako prođe još jedan život.
Zanimljivo je – da bi se tako nepokretno sjedilo iz dana u dan potreban je popriličan napor. To kako on mirno sjedi je u stvari odlična podloga za nekoga tko namjerava satima meditirati.
Ne zanima njega meditacija, pali cigaretu jednu za drugom i kao da ne zna što bi sam sa sobom.
Prolazim pored njega i hopsam. Um priča svoje, trabunja po običaju.

Draže mi je biti dio ekipe koja odlučuje u svakom trenutku ponavljati Volim te nego dio sofisticiranog sustava koji u čas pronađe 1000 razloga zašto ne hopsati.
To lijepo ignoriram i nastavljam s ponavljanjem: Volim te, Volim te, Volim te….

Treba donijeti odluku i onda se nje držati. Ne treba biti pasivan. Um će se buniti – urlat će, zapomagati, prijetiti, savjetovati i sl. – reći ću mu da ga Volim po tko zna koji put, bez ikakvog objašnjenja i pojašnjenja.

Mogu se prepustiti životu i otužno gledati u more. Mogu i hopsati, pa ako baš želim i gledati u more. Ne bismo trebali dozvoliti programima da žive umjesto nas samih. ♥ ♥ ♥

-Dani Ella