Ovih dana imamo društvo na moru pa smo uglavnom u akciji. Prije neku večer mojoj osmogodišnjoj kćeri i njenoj prijateljici u večernjoj šetnji se jako svidjelo lunjati po različitim uličicama oko glavnog trga. Pa smo se penjali svugdje stepenicama – malo prema gore, pa prema dolje…
U jednom trenutku kćer je rekla: “Uopće me ne bole noge, kako to? Izgleda da sam potrošila sav mogući umor u nogama! “

Obično držimo da su samo dobre stvari potrošive, a one malo lijepe i ugodne uglavnom nepotrošive – njih uvijek ima previše i samo se gomilaju.
Ne bi bilo neobično da je G. rekla: Izgleda da imam još puno snage. Ili – snaga u nogama mi se još uvijek nije potrošila, ali reći da se umor potrošio – to je vrlo neobično i ne baš uobičajeno.
Zgodno je to, jer ovakvo viđenje “baca” sasvim drugačiju sliku na stvarnost.

U HO je bitno da znamo da mi ustvari ne znamo što je najbolje za nas. Tako mi hopsamo i svjedočimo onome što nam se događa. U tom svjedočenju ipak procjenjujemo – dijelimo na dobro i loše. Pa nam baš i nije uvijek jasno zašto nam je čišćenje donjelo baš ovakve rezultate. Izgleda da je količina ugode glavna mjera kojom se individualno procjenjuje je li nešto dobro ili nije.
Hopsanjem se ne čiste samo oni programi koji su nam “bliski” – oni koje možemo premjeriti sa svih strana, već i oni od kojih ovisi naše cjelokupno promatranje stvarnosti.

Ako bez obzira na ono što mi se dešava u životu osjećam mir, onda mi više nije bitno da li je taj mir rezultat nečeg konkretnog ili ne. Čak mi je draže ako nije, jer onda postoji glavni uzročnik tog Mira i o njemu ovisim. A ako je Mir osnovno stanje onoga što Ja jesam – jasno je onda sve oko mene je samo manifestacija tog istog Mira.

– Dani Ella