Nije lako odrastati. Svi smo prošli kroz to razdoblje, hvala ti volim te 🙂

Ovo pišem za sve teenagere, i za sve one koji su zaglavili u toj fazi.
Ne mislim na odrasle koji su ostali djeca u srcu jer se u to stanje svi, koji još nismo, trebamo vratiti. Lijepo je biti dijete, čisto i puno ljubavi, ali kad to dijete počne odrastati, kad dođe pod kontrolu vanjskog svijeta, tada nije nimalo lako.

Kadkad pomislimo da nismo dovoljno lijepi, da nam je prevelik nos, a da nam uši u glavi stoje , kao da nam je netko nataknuo retrovizore, (jest da su oni ogledala ali to mi je bila najbliža usporedba) 
Ili su nam grudi prevelike ili premale ili ih uopće nemamo, a kad se pogledamo onako odozgo, ne znamo jesmo li Big Foot ili čovjek jer nam je stopalo veće od potkoljenice. 
Misli su nam većinom pune sumnje i suludih pretpostavki jer svijet gledamo kroz najtamnije naočale koje smo stavili valjda da se obranimo od njega.
Nitko nas ne vooooooliiiiii !!!!!!

Da, to je prestrašan osjećaj.
Ipak, nije sve tako crno.
Nekad nam se na kraju tunela pojavi svijetlost  tako bar kažu.
Sjetimo se priče o ružnom pačetu, što baš i nije neka utjeha, ali ipak, s nečim treba početi. 
Ili priče o gusjenici (sad će netko reći bljak) koja se na kraju svog odrastanja pretvara u predivnog leptira. Trebali bi pogledati prirodu i vidjeti kako u njoj sve raste i prolazi kroz tako divne preobrazbe.
Ali što nam sve to vrijedi u toj dobi, kad ni boje od crnila ne vidimo, kad mi sami najbolje „znamo“ što je i kako je s nama, kako se u nama dešavaju nemoguće strepnje i još gore kombinacije našeg uma, a da to stanje nije dobro za nas, toga nismo svjesni.

Ni sami ne znamo što se to dešava u nama. Potpuno smo zbunjeni, a nema nikog tko nas razumije i tko nam može pomoći.

Da, doba odrastanja nije bilo nimalo lako, a nije ni danas.
Ali danas ipak ima nešto dobro u svemu tome.
Dobili smo znanje o HO OPONOPONO.

I kad po stoti put pomislite kako vas nitko ne voli, da vas nitko ne razumije, da vas već dugo nitko nije zagrlio, a da ste pri tom osjetili ljubav, da ste odbačeni, jer ste ovakvi i onakvi; Kad vam je najteže, kad ste na dnu, zagrlite sebe i recite :

VOLIM TE, HVALA TI ŠTO SI UZ MENE.

Neće biti lako u početku, ali nemojte odustati.
Sve će se u vama pokrenuti i kao što je Coelho rekao u Alkemičaru: „Cijeli svemir će se urotiti da vam pomogne“, tj. ispuni želju.
Nikad se više nećete osjećati usamljeno.

Ako još mislite da vas nitko ne voli, ne brinite se– -JA VAS VOLIM I UVIJEK ĆU VAS VOLJETI.

– Branka Plevnik Krivokuća