Vezano za ovu Majinu sliku, evo da i ja podijelim jedan svoj seminarski uvid s vama.

Tijekom seminara Mabel je prepričavala jednu situaciju sa nekog od njenih prethodnih treninga govoreći: “….I onda sam čistila dok mi je to govorio, kako bih ga mogla ČUTI!…”
Zapelo mi je to za uho, ali mi nije baš bilo jasno što joj znači ta rečenica dok nismo kasnije odradili vježbu u paru u kojoj osoba A samo šuti i čisti, bez komentara, dok joj osoba B priča o svojim problemima. Ja sam trebala šutjeti, ali sam se jedva suzdržala da ne komentiram, i tad sam shvatila koliki je to zapravo automatizam. Nakon što sam se uspjela posvetiti čišćenju koje je išlo paralelno sa slušanjem, nekako sam bolje čula i shvatila što mi partnerica priča.
Dogodila se u stvari vrlo opipljiva razlika i nova kvaliteta u percepciji. I uopće nije bio problem hopsati i slušati, koliko god se to činilo teško.
Hopsanje + aktivno slušanje = nova kvaliteta, nova dimenzija komunikacije. Sad kad mislim o tome, shvaćam da sam zaista čula što govori, jer dok sam hopsala, ja sam je slušala/čula iz nule! To je fakat bio uvid…

…Ako ne čistim dok nekog slušam, čujem u biti i svoje misli kroz koje interpretiram tuđu priču, slušam kroz svoje filtere. Čujem sebe i svoje projekcije, svoje programe baš kao što ovaj na gornjoj fotki crta sebe, jer je on sam program (Dr Len reče da tijelo postoji samo kao posljedica sjećanja, tijelo je znači samo program, wow!)
Pa što onda možemo vidjeti i čuti, nego samo svoj program, osim ako ne dođemo u nulu. Iz nule vidimo i čujemo stvari kakve jesu, bez filtera/programa kroz koje ih inače tumačimo. A dobra vijest je da nam i hopsanje s vremenom može postati automatska radnja a uz to i filtera brisalica pa tako dobijamo i sve jasniju, širu i istinitiju sliku…

– Duška Milinković