Prema dr Lenu, život možemo da živimo na dva načina – iz programa ili iz Inspiracije. I ako ne izaberemo svjesno da čistimo, dakle inspiraciju, onda će naši programi  (nesvjesno) birati za nas. Izbor je jednostavan, zar ne? Ho’oponopono nas ne ohrabruje da razgovaramo o onome što nas muči, zato što je to zapravo način širenja programa. Šuti i čisti – ovako bi se u dvije riječi mogla sažeti cijela filozofija dr Lena. Slažem se s njim, naravno. Samo, šta ću kad sam blaga prema sebi i drugima, pa i prema našem umu. Izgleda mi nekako da je nama potrebno da neke programe osvijestimo kako bismo ih otpustili. Kao da se ne daju dok ne dođu u svijest! Znate već da kad čistimo, mi nemamo pojma što čistimo i da se uvijek očisti odnosno otpusti baš ono što smo mi tog trenutka spremni otpustiti. Ok, zašto onda da pišemo ono što nas muči i stavimo čašu vode na papirić? Ili na fotografiju? Ili na liječničke dijagnoze i slično? Zato što je to potrebno našem umu. Bogu sigurno nije!

Ako smo svi mi već savršeni, a programi nas sprečavaju da to tako vidimo, onda bih rekla da  smo se rodili da bismo se oslobodili nekih određenih (krupnih) programa, upravo onih koji su naša osobna prepreka u spozanvanju sebe samih kao Božje djece.Izabrali smo okruženje  i porodicu koji su najpogodniji za oslobađanje od tih konkretnih programa. Programa koje sa sobom vučemo već tko zna koliko života.  I nakon tko zna koliko hvala ti i volim te, nakon mnogih ,,sitnih ,,poboljšanja u našem životu, u našu mrežu se uhvati taj neki program s velikim ,”P” – program koji osjećamo kao značajan, jer je kreirao veći dio problema u našem životu. Možda je upravo suprotno od onoga kako sam gore napisala, možda programa postanemo svjesni tek kad ga otpustimo.

Od ovog trenutka znam da je tako.

Hvala ti volim te

– Suzana Vemić

Preuzeto s http://hooponoponoija.wordpress.com/2013/12/19/650/