Da se mogu vratiti u djetinjstvo, rekla bih svojoj malenoj JA, ne brini toliko. Ne brini što se roditelji svađaju, ne brini što te vršnjaci zadirkivaju, čak bi bila toliko sebična pa bih rekla, ne brini za ocjene, igraj se više. Dok bih se gledala tako u drugoj klupi do prozora, šapnula bih joj kako sve što vidimo kao veliko, jednom će biti nebitno. Rekla bi, igraj se jer nikad nećeš biti slobodnija.Da mi se vratiti u dane prvih ljubavi i prvih suza zbog iste tihe patnje, rekla bih svojoj ” malo većoj JA” da vrijeme uistinu liječi srce, ali dušu ima koja ne može biti slomljena. Rekla bih joj da skriva dnevnik na sigurnije mjesto od znatiželjne mame. Rekla bi joj OPROSTI što ti nisam mogla doći ranije, ali zbog tebe sam ovakva kakva jesam. Nekad smotana, naivna i romantična, još uvijek živiš u meni, ti smiješna djevojčice.
Da se mogu vratiti tek par dana unazad, rekla bih si nemoj žaliti što je ovako ispalo. Slavi jer je toliko godina iskustava onih dobrih, onih loših, onih gorkih i naizgled nepremostivih dalo ti savršen oblik tebe, nježne zvijeri.

ŽAO MI JE što si morala ići težim putem, ali vrijedilo je. Sad, dok ovo pišem, shvaćam da bih svima njima rekla isto:
VOLIM TE jer sam ono što jesam. Bit čovjeka nije ništa drugo nego ljudskost, svrha je razviti svoj unutarnji cvijet, pokloniti Zemlji par plodova ljubavi i okrenuti se prema Suncu. Ako pitamo i suncokret može ponuditi odgovore.

Hvala, volim te i oprosti podsjećaju me da jedva čekam upoznati svoju novu JA koja tek dolazi podsjetiti me na življenje života.

– Senka Staniševski