Ho’oponopono je jednostavan. Hoponopono uopće nije jednostavan. HO je najlakši način. HO je možda baš najteži način. HO je zapravo naizgled prepun paradoksa. Jedan od njih je kontrola, odnosno otpuštanje.

Svi razumijemo priču: treba otpuštati, i prepustiti stvari onome tko najbolje zna. Jednostavno – naš način vs. Božji način. I naravno – pitajte sebe ili bilo koga, svi će reći: Pa naravno, Božji način.
Bilo bi lijepo kad bi bilo tako, ali….

Pretpostavit ćemo da je većina ušla u hooponopono jer je u jednom trenutku imala velike probleme koje nije znala ili mogla riješiti. Tako je lijepo sjelo ono : let go and let God…
Tražilo se samo preuzimanje odgovornosti (“naravno, naravno, preuzeli smo!”), stalno čišćenje (“čistim koliko mogu”) i nemanje očekivanja (“evo, nemamo očekivanja!”). I onda smo čekali da Bog porješava stvari. Jer smo učinili baš sve što se traži.
Pa su se počele događati manje ili veće stvarčice, manja ili veća čuda, manji ili veći sinkroniciteti – sve mjereno našim, ljudskim metrom. Dobili smo potvrde da HO radi. Ali. Možda se ono što je nas najviše mučilo nije riješilo. Možda nismo imali neki životni problem, ali je ho trebao biti karta do savršenog života iz snova. Svatko ima svoju priču.
Ali vjerujem da nam je svima dana vježba otpuštanja, koju još uvijek vježbamo. Recimo da nas muči nečija bolest, ili težak odnos, ili financije, što god. Čistimo i čistimo, a nije se dogodilo ozdravljenje, nije se razriješio čudesno odnos, nismo postali bogati iako nas uvjeravaju da nam bogatstvo pripada.
A kao, nemamo očekivanja.

Navikli smo cijeli život da moramo imati kontrolu. Od kad smo krenuli u školu i MORALI pisati domaće, učiti satima, biti dobri učenici, a sve jer: moramo upisati dobru srednju školu, da bi poslije upisali faks, da bi mogli imati dobar posao, kako bismo imali pristojnu egzistenciju, našli nekog sebi ravnog (po obrazovanju i plaći), kako bismo svojoj djeci mogli priuštiti sve najbolje. Vidite li niz? A sve je počelo ulaskom u 1. razred i prvim slovom A.
Kontrola, tj privid kontrole vlastitog života se nastavlja:
– planiramo kratkoročno i dugoročno,
– razmišljamo o budućnosti;
– razmišljamo o prošlosti “da sam napravila/o drugačije”, “da je barem”…
– brinemo;
– “privlačimo” i “manifestiramo”;
– organiziramo tuđe živote;
– okrivljujemo;
– prosuđujemo i osuđujemo;
– itd.

Niz se može proširivati. I sad, otpuštanje znači brisanje svega toga. Nema više planiranja. Nema prevrtanja prošlosti ni budućnosti, nema briga, nema “zapravo ničega”. I to je jako, jako, jako težak dio.

Naučili smo da MORAMO kontrolirati. Bojimo se prepustiti kontrolu, pa neka je i samom Bogu, jer nam ta kontrola daje nekakav osjećaj sigurnosti (jednako apstraktan kao što je i sama kontrola).
I znate što? Jučer sam zaključila, zapravo došla mi je misao, niotkud, da je najveći čin kontrole odustajanje od kontrole. Jedino mogu kontrolirati sebe, onim svjesnim dijelom koji bira, i odreći se kontrole. I biti spremna odreći se svega – posla, novca, prijatelja, muža, zdravlja, djece, automobila, stana, kuće, … odreći se života samog. Jer jedino kad smo spremni odreći se svega, zapravo smo spremni primiti SVE. I nitko od nas neće tražiti da ostanemo bez svega u životu, ali ta spremnost, istinska, mora biti tu.

Spremnost da ostanemo bez svega je spremnost na prepuštanje kontrole.
A tada dolazi sve ono što smo davno prestali očekivati.
Nije li to prekrasan paradoks? 

– Karmen Jerković