Možda uspijem nešto suvislo iscijediti iz sebe, hvala inspiraciji .
Hopsam dvije godine koje su prošle velikom brzinom, vjerojatno sve što se događa ostavlja takav dojam na mene. Nisam imala nekih velikih problema kada sam počela hopsati osim onog osjećaja da nešto stvarno nije kako treba u mome životu. Mislim nije bilo idealno, ali bila sam u takvom nekom stanju da čak nisam mogla niti shvatiti što točno ne valja i treba mijenjati, poznato?
Danas mogu reći da sam sretna osoba bez obzira na događaje, normalno, nekad budem ljuta, tužna i sve ostalo tzv. negativno, ali sretna sam kao kada sam bila dijete.
I danas postoje neke situacije za koje jednostavno još nisam spremna preuzeti odgovornost, ali to nije loše, jednostavno je sada tako. Vezano uz te situacije primjetila sam da se programi stvarno naslijeđuju, mislim putem DNA. Gledam svoju dječicu (hvala, hvala, hvala) i muža (hvala,hvala,hvala) i svekrvu(hvala,hvala,hvala) kako dijele program straha od visine(hvala) i mislim si ja (hahahaha, nekada i mislim) pa to je moj program, ajme meni koliko meni dragih ljudi ga moraju pokazati kako bih ja konačno shvatila….eeeee pa što reći njima i svemiru nego Hvala do beskraja i volim sve što mi pomaže da se čistim.
Ho`oponopono je najbolje što mi je život poklonio. Ako je meni zbrkanoj pomogao toliko da ne mogu niti opisati, svakome će, sve što trebamo je reći
Hvala ti
Volim te
– Andrea Banožić Devčić
Ho'oponopono Tehnika 
Hvala hvala hvala volim te