‘Pazi, da ne padneš!’ … su riječi koje često upućujemo djeci dok su mala. Bez obzira na upozorenja ona moraju učiti i to uče kroz vlastito iskustvo: pokušavajući, padajući i opet dizući se. Često je pad vrlo bolan i nimalo ugodan, pa ponekad učenje postane prava drama.

Možemo li učiti bez drame i tragedije?
Kad je moja kćer krenula otkrivati svijet oko sebe s nepunih godinu dana odmah mi je bilo jasno da je ispred mene jedan dug period – ne sprečavanja njenog učenja već obaveznog promatranja i opreza, pažnje i brige da sve bude uredu – tako da ona može slobodno učiti, a da je istovremeno sigurna.
Ako je htjela pipnuti nešto vruće, dozvolila bih joj ali bi prije toga provjerila kolika je temperatura onoga što je htjela dodirnuti (smjela je biti tolika da se ona zbilja ne opeče, a da opet nauči i sazna nešto novo). Ista stvar je bila i sa svime ostalim – pazila sam da se ne ozljedi ozbiljno, ali pustila sam je npr. da padne sa neke minijaturne visine tek toliko da ima vlastito iskustvo. Meni osobno to nije bilo baš najugodnije, da se mene pitalo ne bi ona nikada pala ni s centimetra visine, ne bi se nikada uplašila, na bilo koji način ozljedila… nikada! Međutim, da sam je previše štitila i sprečavala njen razvojni put ne bi to bilo dobro za nju i njenu budućnost. ALI, naglašavam: uvijek sam bila prisutna i pazila na nju s određenog (primjerenog situaciji) odstojanja.

Eto, to vam je HO.
Kad hopsate vi i dalje učite: padate, dižete se… pa opet malo se strmoglavite i sl. ali niste sami. HO je kao brižan roditelj koja pazi na svoje dijete dok ono upoznaje svijet. Ponekad se upliće direktno, a ponekad samo s određenog odstojanja budno prati što se dešava – bitno je da je tu,a uvijek je tu…

– Dani Ella