Još malo o Ljubavi prema sebi

let loveSjećam se, kada sam bio dijete, vozio sam se u autu s nekim, mislim da je bio netko od rodbine. Lik je bio vrlo agresivan za volanom, vozio je baš divljački! Njegova žena, suvozačica, počela je vikati na njega da je li poludio!? Ovaj je rekao da kako može tako nešto reći? On voli sebe i sigurno da je oprezan, zna on što radi, pa neće valjda dozvoliti da on, kojeg on voli, strada! 😀

Zaista, svi mi volimo sebe! Ali što to volimo i tko voli? To su pitanja koja otkrivaju pozadinu te ljubavi. Ono što se uobičajeno smatra za nekoga tko kaže da voli sebe je ustvari devastacija svijesti o Ljubavi i optužuje da je to egoizam, taština i sebičnost. Ipak, vozač iz početka teksta voli interpretaciju sebe, onog čega se boji da bi mogao izgubiti. Temelj te ljubavi je, dakle strah! On, i ako doživi nesreću, te preživi, smatrati će da je to zato što se nije izgubio, nije nestalo to što on voli. Slično je sa svima koji devastiraju svoje tijelo alkoholom, drogama i koječemu drugom. Nisu nestali, pa je OK! Ta ljubav je poražavajuća za čovjeka jer je u principu, robija predstave o sebi, zatočeništvo. U toj lutkarskoj sceni dopuštamo sebi ići u ekstreme jer imamo osjećaj besmrtnosti. “Neće mi ništa biti ako pretječem i upadnem u škare između autobusa i kamiona sa prikolicom :D. Jer ja postojim, znam sebe i volim to što znam. Postojim u kontroliranim uvjetima; ja sam lutkar – vučem sve konce lutke koja je sebe i nema nikakvog problema” 😀

Ipak, crne kronike i groblja prepuna su zaljubljenih lutkara.

Ali što se to voli zaista?

Voli se sve ono što vidim, a ne znam, tek nagovještaj neki iz davnina što sjećanjem stidljivo teren za oluju priprema. To je kontinuitet pristajanja prema luci u kojoj je svjesnost o Sebi odavna već usidrena. Zapravo, Samo-Ljublje je putovanje prema središtu svijeta, pažnja što zuri u sjaj poput noćnog leptira i požudno srlja u taj plamen s punim povjerenjem. Biti u Ljubavi sa sobom slično je mornaru u simbiozi sa brodom što gustom maglom je obavijen, ništa se ne vidi, niti nazire, tek slutnja neka čudna da je luka već tu, oduvijek je bila! Taj nevidljivi osjećaj, nijemo znanje Ljubavna je potvrda, pečat kraljevstva osobnog. Njime osiguravam prolaze u lijepe vrtove Sebstva, pouzdanost u procese stapanja u Jedinstvo u kojem sebe nema.

Voljeti sebe znači tragati za izvorom te Ljubavi koja voli. To je sasvim krhak svijet, a opet, što si bliže spoznaji da si ti taj Izvor, veća je njegova snaga. To je biti vozačem i znati da si učinio sve što možeš da bi bio Jedno s tim autom, cestom i svemu što te okružuje.

Ljubav prema sebi nas uči Tišini, onoj tmini što bacismo se u nju sklopljenih očiju, bez glasa, tek sa uzdahom pustismo i zadnji stisak što ga ruke držaše iz zebnje da ćemo možda propasti. Tada odustajem od svih garancija da me neće nestati! Jer kada nestanem, onda zaista Jesam.

– Neno Lubich

//

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s