Kad odbacim sve naučeno, stečeno, pročitano i sl., život mi se poprilično pojednostavni. Iz te pozicije objektivno ništa ne znam.
Ništa ne znam niti o sebi niti o drugima. Iako postoje sjećanja iz ranog djetinjstva, pa možda i neka sjećanja iz prošlih života ne mogu sa sigurnošću potvrditi svoju vlastitu povijest. Kako to? Pa jednostavno, zato jer ona nema kontinuitet – postoje samo bljeskovi trenutaka i događaja. Ne sjećam se svog rođenja, iako imam pouzdane svjedoke da sam se u jednom trenutku uistinu rodila. Gotovo sve ono čega se sjećam sada vezano je uz moju vlastitost. To je objektivno iskustvo kojim raspolažem – sve ostalo su priče, nagađanja i sl.

Dakle, ja uistinu ne znam cijelu Istinu, jer da znam, ništa od duhovnih tehnika i pojašnjenja ne bi mi bilo potrebno – pa ipak iz nekog razloga odlučujem vjerovati da ja nisam ono što mislim da jesam – da nisam samo osobnost u ovom tijelu koje je u jednom trenutku nastalo, a u jednom drugom će nestati…

Život je složen i kompliciran baš zbog toga – zbog toga što sve čega smo svjesni vezano je uz iskustvo Vlastite Osobnosti. Teško je iz pozicije Osobnosti doživjeti Neosobnost. Ustvari, možda za to ni ne postoji opravdani razlog.
Da bismo proživjeli ovaj život u potpunosti i punini bitno je iskusiti Osobni dio Sebstva. Osobni dio Sebstva je vrlo ograničen i takvog ga treba prihvatiti – kao recimo prvi kat kuće s koje se baš i ne prostire savršen pogled, ali zato da bi se došlo na sve ostale katove kuće obavezno treba proći baš kroz ovaj dio kuće. Osobni dio Sebstva, iako ograničen u odnosu na ostale dijelove Sebstva, ima svoje mogućnosti i kapacitete i oni spadaju u kulturu življenja ovdje na Zemlji.

Pošto samo tu i živimo ovaj život, putem vlastite osobnost imamo mogućnost (bez obzira na ograničenosti) proživjeti Cjelovitost. Jer u konačnici nije niti bitno ako ne znamo tko smo – puno je važnije naše ponašanje i način života usprkos toj činjenici. Jer, može li ono osobno biti ograničeno, ako u svakom trenutku svog postojanja živi beskonačnost?

– Dani Ella