KOLIKO VREMENA TREBAMO ZA HO?

sJedna meni draga osoba je rekla da bi rado hopsala, ali uz posao, dijete i kućanstvo ne stigne. Na prvu se ovo može činiti opravdanim, ali sjetimo se da u svakom trenutku naš um jedva dočeka da nas odvede u vrtlog misli, a pred svakom tom misli uvijek iznova možemo odlučiti da nam je dosta tog vozikanja.

Ako kažemo Hvala svakom jutru i svakoj noći, Hvala hrani koju jedemo, Hvala stvarima koje mičemo iz ormara, Hvala misli koja je prozujala u našoj glavi već nebrojeno puta i Hvala nekom poznatom osjećaju koji se često vraća – sa svakim tim Hvala već smo puno napravili iako naš dan i dalje ne traje dulje od 24h.

Dio onoga što se događa sa svakim Hvala možemo vidjeti i osjetiti, ali nemjerljiv je onaj drugi dio koji se odvija bez da smo s tim upoznati na svjesnoj razini. Ako kažemo da nismo u prilici za hopsanje nismo daleko od istine jer ispravnije je reći da je prilika za hopsanje u nama, a ne mi u njoj. Kad tako pojmimo naš odnos prema programima onda se misli više ne čine strašnima već ih potpuno slobodni prigrlimo da bismo ih kroz zahvalnost otpustili.

Ona ista osoba koja “nema vremena za HO” ima prekrasnu kćerkicu i nedavno sam se uvjerila kako lako djeluje odgoj kad je u pitanju osjećaj sigurnosti. Bila sam u blizini kad je malena u žaru igre pala i već sam krenula prema njoj kad je sama sebi rekla: “Sve je u redu”, nakon čega je ustala i nastavila trčati. Svi mi tako kročimo kroz život – trčimo, padamo, trčimo, padamo… Samo je važno podsjećati se da je sve u redu i naučiti naše Unutarnje dijete da se osjeća sigurno i voljeno kako bi se uvijek iznova diglo i trčalo slobodno dalje.

Pojam vremena je ovdje suvišan, no ako baš želimo nečemu davati vremensku dimenziju onda bi to trebali biti programi i njima trebamo reći “Hvala, ali nemam vremena za vas”. Uvijek i svaki dan čistimo sjećanja i doživljaj vremena kako bismo prebivali u Beskonačnosti u kojoj Hvala i Volim te jednostavno jesu.

“Hvala” i “Volim te” ne bi trebala biti dozirana terapija. Odrediti količinu hopsanju je kao da pokušamo uloviti zrak u posudu. Jer kako uzeti pola kilograma Beskonačnosti? Ma ta beskonačna divota je dostupna uvijek i zauvijek u nama i ne trebamo odvojiti ni minute da u nju zaronimo jer mi u njoj već Jesmo.

– NIkolina Tomašković

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s