Rijetki su oni koji su u svom samopouzdanju postojani, uz to sigurni i mirni, istodobno lišeni arogancije ili prenapuhanog ega. Pogotovo kad su suočeni s ogromnim autoritetom s druge strane. Ne govorim o tvrdoglavosti, nego o onom kad znamo da nešto silno želimo postići, da smo dobri u tom što radimo i kad smo zakoračili na svoj put popločen žutom ciglom žudeći za afirmacijom.
U doba adolescentnosti, nerazvijena i nježna smopouzdanja, mnogima se dogodila posramljenost kritikom osobe do koje nam je neobično bilo stalo i čije mišljenje nam je predstavljalo autoritet. To je pljuska i ostaje u programskom depou doživotno, ima snagu potpuno promijeniti smjer kojim smo krenuli, a istovremeno instalirati čvor u želudac i uvelike srušiti sliku koju smo dotad gradili o sebi. Devastirajuće…
O ljubavi prvenstveno prema sebi nas nisu učili ni roditelji, ni škola. Usađivan nam je obrazac kako treba zadovoljiti neke tuđe kriterije vrednovanja, pritom potpuno zanemarujući glas svojih želja i potreba.
To se zvalo samokritičnost. To se zvalo požrtvovnost!
To se zove bedastoća!
Uloga žrtve nikom ne donosi lijep život. Kad se staviš na tu poziciju, aktiviraš sjećanja, ništa drugo ne možeš očekivati do žrtvu praćenu ogorčenošću. Zar to može biti nečiji životni odabir?
Ne dozvolimo reprogamiranje Ljubavi! Svi smo ju dobili pri rođenju i svima nam je dostupna u svakom trenutku. Onaj tko njeguje Ljubav, može ju dijeliti, umnožavati, manifestirati…može sve. Volite sebe, učite djecu da vole sebe. I izbrišite riječ žrtva! Ovog trenutka! Molim vas!

Volim vas!

– Ksenija Križaj