Ho’oponopono je vrlo plemenita praksa. Zamislite, svaka druga riječ nam je “Volim te”! Svaka treća misao “Hvala”! A još kada se poigramo, pustimo Inspiraciju da se razvali po našim nervima i integriramo te riječi u različite varijante naše pažnje!?

Hopsati možemo na mali milijun načina :D: za vrijeme buke, u tišini, u pokretu, u plesu, trčanju, sjedenju, spavanju… Probajte na primjer, pogledati svoje ruke! Podignite svoje dlanove u visini očiju i okrećite ih naprijed-natrag. Na svaki okret recite im “Volim te”! Jeste li se ikada zahvalili svojim rukama? Tim divnim prstima, finim urezima na koži, malenim dlačicama, noktima, zglobovima? Jeste li ikada pogledali svoja koljena sa divljenjem i zahvalili im se kako vam služe? Rukama prekrili svoju kosu, prstima prešli preko nje i rekli joj “Volim te”?

Tijelo je savršeni instrument svijesti. Ono je niz od bilijuna sitnih sondi koji pipkaju vibraciju prostora u kojem se nalaze i uravnotežuju se kroz sinkronizaciju s njim. Oni isto tako u svijet ispaljuju hice energije koja se potom manifestira kao stvarnost. Vječna je to igra, izmjena slika, raspoloženja i energije! Baš kao zvijezde i galaktike što se igraju po svemiru i uvjetuju se jedan s drugim. Svaka stanica, molekula, atom, koliko god sitno da išli, vrhunski je senzor svjesnosti našeg ukupnog Bivanja, na svim nivoima, vidljivim i nevidljivim. Ako je kaos u našim životima, zbrka, strka, panika i nered, onda je to i u tim finim slojevima našeg tijela, svakom njegovom djeliću. Unesimo zato Ljubav u naše tijelo! Hopsajmo našim udovima, koži, svim organima ponaosob! Hopsajmo i našim kostima, našoj vodi u tijelu, vodimo Ljubav sa sobom. Ako teško ide, pogledajmo na internetu kako izgledaju naša pluća, srce, jetra, organi za probavu. Buljimo neko vrijeme u tu divotu, zatvorimo oči, zamislimo ih u sebi, i kažimo im: “Volim te”! U jednom trenutku, uslijed te silne Ljubavne strasti, dogoditi će se orgazam, eksplozija Ništavila! Odjednom ćemo postati svjesni naše percepcije sebe kao Jedinstva, cjeline, umjesto kao uma, tijela i duše. Prava istina je da nisu trojica, nego Jedan. Odvojenost je bolest, patnja i raspad sistema. Kada se duša integrira u tijelo, ona prianja za svaku njegovu česticu, raste zajedno s njim u svjesnosti. Pitanja o tome gdje je duša u tijelu su apsurd! Da li je duša u srcu? Jeli u mozgu? Gdje je duša zaista? Ako rastočimo materijalistički koncept tijela i promatramo ga kao vibraciju svjetla, energiju što leluja i pleše u nekom apstraktnom polju, gdje tu može biti duša? Ako je voda napunjena u posudi do vrha, gdje je ona u njoj?

Odvojenost je program. Kada govorimo svom tijelu “Volim te”, onda deinstaliramo taj softver koji vrti našu podijeljenost i instaliramo novi koji skuplja našu pažnju u Jedinstvo.

Biti sretan ima svoj uzrok. On se krije u sreći svake stanice. Jer svaka stanica je Beskraj, vuče svoju postojanost iz Božanstva, iz Izvora. Ne možemo biti istinsku sretni, ako nam tijelo nije sretno. A njega usrećujemo našom pažnjom, sklapanjem razvedenog u Jedan. Jedna Ljubav, Jedna svijest, Jedna privremenost i stalnost.

Recite svom tijelu “Volim te”! Svakodnevno, neprestano, organ po organ. Dajte im ljubavna imena, baš kao što ste to činili sa svojim partnerima u krevetu. Sjećate se toga? Kada sve eksplodira, koliko vas tada ima u krevetu, dvoje ili Jedan?

– Neno Lubich