Kada utonemo u san i diktatura unutrašnjeg dijaloga popusti, onda čak počinjemo dobivati i neke moći! Možemo letjeti, prebacivati se iz mjesta u mjesto samo sa pomisli! Možemo biti u svakom kutku univerzuma a da se uopće ne bavimo, niti nas iskreno zanima kako smo putovali, gdje je vozilo i tko nas je doveo tu! Snovi su također kreacija unutrašnjeg dijaloga, ali u njima je stisak programa daleko manji, što nam daje priliku da čuda prihvaćamo kao nešto najnormalnije na svijetu. Sad zamislite kako bi to bilo kada bismo totalno bili bez programa, u Nuli? Pa Superman, Spider Man, Hulk i ekipa bi zujali oko nas poput malenih pčelica i gledali kako da nas usluže 🙂

U snu nema besparice. “Tamo” je fokusna točka na trenutak u kojem se san događa i onaj nemar za “zašto” i “zato” nam dopušta da putujemo po Beskonačnosti kroz prihvaćanje naše moći da smo to u stanju. Zapanjujuće je da smo majstori otpuštanja, odlično to radimo kada nema poglavara što pita zašto to, kako to! 🙂 Trebamo dakle, sanjati svoje živote, umjesto živjeti ih. Jer mi ne znamo živjeti. Mi tek kopiramo živote, prebacujemo priče o sebi drugima oko nas, poput teniske loptice, ja tebi o sebi, ti meni o tebi.

Čini se da treba odustati od života da bismo zaista živjeli. Oni koji dožive iskustvo bliske smrti, počnu živjeti tek nakon njega. Ali ne mislim da fizičku smrt, fizičko odustajanje! Mislim na hodanje po snijegu bez traga iza sebe, na nemar za tim ukopanim replikama tuđih slikovnica, pričica i bajki. Mislim na svjesnost svake pahuljice s neba kao potencijal naše svijesti.

Mislim na Ljubav ❤

– Neno Lubich