Ho’oponopono je, kako je ja vidim, spiritualna tehnika najvišeg ranga. Da bih uopće težila nečem spiritualnom, moram priznavati postojanje više inteligencije, nečeg višeg od mene, nekog višeg smisla i u meni mora postojati želja da se s time na neki način sjedinim.Inače, spiritualni razvoj ne bi me zanimao.

Čak i nakon dosta više od godine dana još mi nije točno jasno o čemu se tu ustvari radi a znam da mi neće biti „jasno“ ni nakon 20 godina.Osjećam se kao vječna početnica, uvijek iznova i opet na početku. Moj um jednostavno nije u stanju razumjeti .Pitala sam se puno puta zašto ne razumijem i onda si je to moj um pokušao objasniti nekako ovako : Bog ili univerzalna kozmička inteligencija, ili već kako god tko zove nešto u što vjeruje i s čime se želi sjediniti je na cca 12 katu a mi smo na prvom ili tu negdje već. Između nas je 11 katova nečega.On je meni poslao poklon najvišeg ranga, koji je na njegovom katu najvrjedniji a meni na prvom katu to često puta može ne izgledati kao poklon.To je zato što je na razini gdje sam sada ja, još prilično maglovito i zato jer je još toliko razina između.

Ako se odlučim na prakticiranje i ako sam strpljiva iz mene se uklanja ono što mi zamagljuje pogled na puno toga i ja polako počinjem shvaćati o čemu se tu radi i gdje me ta praksa ustvari vodi. Ho mi pomaže da se na neki način popnem bar na prve dvije stepenice. Tada imam malo bolji pogled i mogu iskusiti novu realnost, koja više nije toliko opterećena maglom. Što se kasnije događa, nije mi opet jasno, ali ako ništa drugo, sada mogu reći da shvaćam da je to poklon, da je meni u životu u puno toga bar malo lakše a to je već nešto.

Mogu sada reći: Hvala za poklon, nosit ću ga sa zahvalnošću pa do koje stepenice stignem! To je već jako dobro za prve dvije stepenice, kako se meni čini.D uhovnost je općenito mistična, zato je teško objasniti Ho’oponopono, sve što možemo je slijediti taj put na onoj razini na kojoj jesmo, bez obzira što nam puno toga nije jasno.

Puno puta sam mislila da „sve vidim“. Ho’oponopono mi je pokazao da sam ćorava k’o kokoš koja još usput i često spava i naučio me da se tome slatko nasmijem – kroz suze (Bog ima dobar smisao za humor). Uglavnom, nemam pojma ali sad bar to znam i još sam zahvalna 🙂

U početku je normalno da je čovjek opterećen rezultatima. Na prvoj stepenici smo i kažemo : Ako ja hopsam, da vidim što će mi to donijeti.Trgujemo, sa svime, sami sa sobom, sa drugima pa onda i sa svakom tehnikom.To je normalno kad si na prvoj stepenici. No, najbolje je da ga odlučimo prakticirati, da preuzimamo odgovornost, s povjerenjem živimo svoj život, otpuštamo koliko možemo sada,upijemo ga u sebe, čistimo sebe koliko god bilo teško i jednostavno ne razmišljamo o rezultatima. Nekako kao kod bungee-jumpinga.

Dakle,mi se „pustimo“ i nadamo se da će nas taj Ho padobran odvesti sigurno tamo gdje treba.No, ako se odlučimo na taj spiritualan skok , taj let,usprkos strahu, onda smo pristali da ćemo prihvatiti da je dobro za nas tamo gdje ćemo sletjeti (a vjerujemo da ćemo sletjeti)bez obzira svidjelo nam se to ili ne.To je duhovni način. Zato Ho nije za svakoga, jer neki ljudi žele točno sletjeti tamo i tamo i točno žele da im let bude takav i takav a koliko god trajao, let im traje predugo jer oni žele sve odmah i što prije..

Ho’oponopono je poklon s Neba. On je kao onaj najsjajniji komad nakita, često je bio skriven iza pet lokota i do sada nedostižan.On je kao ona tegla slatke marmelade od naše bake koju je sakrila na najvišoj polici u špajzi kako bi je mi mogli dobiti u kolaču tek kada bude praznik.On je sunčana zraka, koja svima nama jednako svijetli, samo je pitanje sa kojim stanjem svijesti, zahvalnosti je primamo u sebe.On jest to sve a opet nije, jer Ho svatko može opisati za sebe.Sada kad smo spremni,ako smo spremni, Ho je tu, u našim rukama i samo o nama ovisi što ćemo od njega stvoriti. Ho je ono što jest , dijamant koji ne može drugo nego širiti svoj bistri sjaj uz pomoć bar minimalne svjetlosti, a to svi u sebi imamo. Na nama je da ga nosimo u srcu koliko god trenutno bilo okovano i probamo prvo uočiti njegov sjaj, a kasnije prirodno i neminovno se dogodi da upijemo taj sjaj u sebe i širimo ga oko sebe.

On je božanstven i zato je toliko priča i iskustava napisano o njemu. On je čarolija, za svakog drugačija, a opet možda za neke ljude ista. On daje svakome priliku da shvati tko je, svatko na svoj način i svatko tko želi može uz pomoć Ho slijediti svoj najbolji put.
Budimo pozorni na sitne i veće blagoslove u našem životu. Ho’oponopono je spiritualna tehnika najviše razine koja nas štiti i vodi za naše najviše dobro, zato budimo zahvalni i za najmanje pomake na bolje i za sve što imamo i što smatramo normalnim.
Ho’oponopono nam pokazuje što je to u nama a nije svaki put sjajno. Puno puta neće nam se svidjeti to što je u nama. Htjet ćemo pobjeći i sakriti se, zaboraviti na sve i poželjet ćemo lagati samo da ne bi vidjeli istinu.Nećemo htjeti priznati da to neugodno što se događa ima veze s nama, htjet ćemo pobjeći od odgovornosti i reći sebi: nisam to ja, to je ona/ on !To je ok, ljudski , normalno i hvala Bogu privremeno ako nam je želja preuzeti odgovornost.

Možda ćemo ponekad svjedočiti tome da Ho nosi više dobrog, prema našoj percepciji, ljudima oko nas, nego nama,možda nas uhvati malodušnost ali to nije važno. To otpustimo i shvaćamo da se nešto događa, što se vjerojatno prije ne bi.
Ponekad nećemo htjeti otpustiti. Vezani smo čvrsto za svašta. Za neke životne situacije,emocije,obrazac ponašanja..za sve se držimo kao za već davno ofucalu dekicu ili igračku iz djetinjstva, kupujemo samo nove baterije da bi opstalo nešto što je odavna odradilo svoj zadatak i iako je odavno vrijeme za nešto novo.Mi ponekad godinama želimo ostati zamrznuti u prošlosti,strahujući od onoga što dolazi, jer na staro smo navikli i koliko god bilo teško, ugodno nam je , jer to poznajemo.No, ako prakticiramo Ho’oponopono imamo izuzetne šanse da nam on uvijek iza ugla spremi novu šansu za otpuštanje, da, ako otpuštamo možemo otvoriti prostor za nešto novo. Jer , to novo što će doći je za naše dobro. Ako želimo, naravno.

Mi možemo 5 godina za novogodišnju proslavu uvijek nositi istu haljinu i hopsati(što je malo vjerojatno, ali primjera radi), jer smo tvrdoglavo odbijali kupiti novu, lijepu i još na sniženju. Možemo godinama se vući na starom poslu koji ne volimo,za koji znamo da nije dobar za nas i već smo ga u sebi ispljunuli sto puta pa smo ga opet progutali pa znamo reći da Ho ne djeluje. Ho nije agresivna tehnika, ali to ne znači da ne djeluje. To samo znači da smo mi odgovorni ako gutamo i guramo po starom a da je Ho tu da nam pruži ruku, pa čak nas i nosi na rukama ako želimo uskočiti u nešto novo.Tako da, ako nam se čini da Ho ne djeluje, možda bi bilo dobro malo svjesno zastati i provjeriti da li smo možda mi ti koji ne djelujemo u smislu pravila Ho; u otpuštanju, povjerenju, preuzimanju odgovornosti.. Jer, Ho’oponopono nije sam u ovoj priči, on treba nas i to sada!!

Dogodit će se da kad čistimo da nam nije ugodno, stisne nas.To je tako, kad stisneš naranču iz nje izlazi ono što je u njoj, tako i iz nas izlazi ono što je u nama koliko god mi to ne vjerovali. Iz mog iskustva mogu potvrditi da to prođe i da je to jednostavno normalan korak u čišćenju i da nas vodi prema svjetlu, uglavnom to je za dobro i bude utješno čistiti još jače u trenucima kada nam u biti ništa drugo i ne preostaje.
Oni koji su na početku prakticiranja, budite uporni, onda kada vas dotakne bar trenutak tog posebnog mira u duši, nećete više nikad htjeti prestati.Budimo dostojni poklona koji nam je dat iz ljubavi, ako smo ga već uzeli u svoje ruke.Recimo hvala.Nije bitno tko je na kojem katu, bitno je da se penjemo u skladu sa svojim mogućnostima i u svom ritmu.Ponekad, da bi se prošle sve te silne stepenice i katovi, potrebno je strpljenje i poniznost prihvaćanja onog što dolazi ali treba imati na umu da svako hvala ili volim te vrijedi, ma kako to nama u tom trenutku izgledalo.

Iz srca šaljem zahvalnost svima vama koji ste pomogli da ja ne odustanem. Hvala,hvala,hvala…♥
Mir iznad svakog poimanja zauvijek bio sa svima nama. To je cilj koji vrijedi svakog uloženog truda. Sretna nam Nova 

Hvala, volim vas 

-Lejla Hejja