Jedan zanimljivi izvadak iz audio seminara Ho’oponopona u Austinu, Texas:

Hew Len: “Kada sam bio u Španjolskoj i održao radionicu, prišla mi je jedna starija gospođa i rekla: Unuk mi je bio smrtno bolestan. Molila sam se za njega, neprestano molila da ne umre, non-stop! Ali on je ipak umro! Zašto je umro, zašto? Kako je to Bog dozvolio iako sam mu se molila za spasi mog unuka?”

Hew Len: “Molili ste se za pogrešnu osobu! Što se događa u meni; koja su to sjećanja u meni da imam iskustvo unukove bolesti? Trebali ste se moliti za sebe i jedino za sebe!”

Istinski izazov za sve nas je zaista naučiti preuzeti odgovornost za svako iskustvo što ga imamo u životu. Prvi korak je shvatiti što to uopće znači, a potom i kako to učiniti! Zadatak i nije baš lagan, jer strasno insistiramo da trebamo spašavati druge, to je naša misija jer su oni jadni i slabi, a mi zdravi – pa smo eto sposobni učiniti to za njih! Iako ponekad i uspijemo u tome – spasiti druge, iz toga često izađemo još luđi, agresivniji, pa se i uspnemo za još par stepenica na stubištu samovažnosti.

Prihvatiti odgovornost za najteže situacije u životu je zaista avantura za svakog čovjeka i potrebna mu je odlučnost i snaga, kao i odmak od žudnje da popravi “štetu”. Ho’oponopono praksa nas uči kako da se oslobodimo ovih “argumenata” kojima temeljimo naše urlajuće ponašanje kao spasitelja i kontrolora tuđih sudbina. Njome poniremo u suštinu našeg bića i procese razumijevanja kako funkcionira svijet energija, ravnoteže među njima i gdje smo mi u svemu tome. Kroz praksu Ho’oponopona doći ćemo do pomalo nezgodne spoznaje, a to je da su njihove bolesti (naših prijatelja, rodbine, pa čak i onih sa slika gubavaca iz Indije ili Nepala) – naše bolesti!

Naše su jer imamo sjećanja na njih, jer smo ih i sami prošli i ta sjećanja su bolna, ona nas vežu za bolesti drugih, identificiramo se u njima, gotovo kao da ih i sami sada opet proživljavamo, osjećamo čak i patnju, pa i konkretnu fizičku bol! Tolle to naziva “tijelom boli”, a govori o avetinjskom dvojniku kojeg vučemo sa sobom uokolo i hranimo strahom, samovažnošću i samosažaljenjem. Da, savršeno dobro poznajemo patnju, znamo i sve bolesti, a majstori smo straha i negacije! Sve to vrišti iz aveti koja zove upomoć, a mi pod hitno priskačemo nahraniti ju.

Što mislite da bi se dogodilo s tom spodobom ako bi prestali obraćati pažnju na nju?

Jednako tako, možemo stvoriti i drugo biće, ono od znanja, ono koji je preuzelo odgovornost i prihvatilo Ljubav. To možemo učiniti jer jednako tako imamo sjećanja o Božanstvu u nama, Bezuvjetnoj Ljubavi koja smo mi, stanje svijesti u kojoj je bolest nepoznanica, u kojem je sve sada i ovdje! Da, savršeno dobro sve ovo poznajemo, oduvijek smo to poznavali i vrijeme je da se molimo i hopsamo za sebe – vratimo se tako doma lagani i besprijekorni, bez ikakvih duhova, aveti i kojekakvih sablasti što smo ih stvorili.

Kada nam je jako teško dok gledamo naše najdraže kako pate, nemojmo se prepustiti sažaljenju i očaju, prvo nad nama, pa potom i nad njima. Posegnimo tada za odlučnošću i donesimo odluku da prihvaćamo sve što nam se događa. Prihvatiti znači prigrliti, a ako smo dovoljno snažni, onda i voljeti. Tada imamo vrhunsku priliku iscijeliti sebe, proizvesti val dobre energije kojom će se iscijeliti i druge oko nas, jer isto svjetlo sja u svima. Budimo okidači prepoznavanja tog svjetla u svima nama – jer nam je to sudbina!

Volim te, hvala ti ♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Kad hopsamo mi se rješavamo razno raznih programa, programa iz podsvijesti. Neki programi su toliko ukorijenjeni u naše poimanje postojanja da smo se toliko poistovjetili s njima da toga nismo niti svjesni.
Jedan od tih programa je i “udovoljavanje drugima”. Iako netko može smatrati da u želji da se ugodi drugim ljudima nema ništa loše (i nema ako je to s mjerom) uglavnom se radi o odvraćanju pažnje od onoga što smo “potisnuli” duboko u svoju podsvijest. Uglavnom se radi o velikom strahu od gubitka, koji se na svjesnoj razini manifestira kao bol. Ta bol je toliko užasavajuća da smo u stanju napraviti sve da je uklonimo, a jedan od načina je i udovoljavanje drugima.
Hopsajući, programe brišemo. Nije loše, neke programe osvijestiti, jer na taj način puno lakše programe otpuštamo.

Dakle, radi se o užasavajućem strahu od gubitka, a ne o dobroti, “lijepom karakteru” i sl. Cilj udovoljavanja drugima je ustvari jedan od načina da se prikrije vlastita bol. Nagon koji nas potiče na konstantne akcije ugađanja je sila koja nas strahovito iscrpljuje i drži nas stalno u stanju napetosti i stresa, jer odluka kako ćemo se osjećati ne ovisi o nama samima nego o drugima, kojima pokušavamo ugoditi. Ako oni kojim slučajem nisu zadovoljni, zbog straha od gubitka naše nastojanje da im se ugodi se povećava kao i strah od mogućnosti da nam to ne uspije…

Jasno je koliko je tu programa u igri, a još nismo niti krenuli baviti se s pravim problemom. Pa ni nećemo. To je posao za psihologe i psihijatre. Mi ne moramo znati točno što čistimo, ali znam iz vlastitog iskustva da smo se s nekim programima toliko poistovjetili da nam ni ne pada na pamet da bi i te programe trebalo otpustiti, a trebalo bi, jer su to samo programi i ništa više… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Dati oprost  nekome znači izaći na rub  unatoč svemu što se dogodilo, bez obzira što  mislimo da smo oštećeni, obespravljeni, okradeni od drugoga. Pristupamo toj osobi koja i dalje misli da je u pravu i koja nam se protivi.  Ispričavamo se  na tome što smo joj  ikada išta zamjerili. Meni  to znači okrenuti drugi obraz. (Za sve one koji misle da okretanje obraza znači nešto poput ”dati se  maltretirati”).

Jer… shvatili ste,  ne ispričavamo se nikada nikome drugome. Nikada i nikome. Uvijek se ispričavamo Božanstvu u Sebi. Uvijek kada opraštamo činimo to.

– Gordana Balić

Evo jedne zgodne i poučne Tao pričice s komentarom (kako se najbolje postaviti prema negativnim osobama)

VUKOVI

“Učitelju, morate mi pomoći”, reče posjetitelj. “Ne znam više što da radim.”
“A u čemu je problem?” upita mudrac.
“Problem je u tome što jedva obuzdavam svoj bijes”, reče posjetitelj. ” Kad su ljudi jednostavno takvi. Kritiziraju druge ljude, a pritom uopće nisu svjesni vlastitih mana. Ja ne želim nikoga kritizirati, ne želim biti isti kao oni, ali mi to jako smeta.”
“Shvaćam”, reće mudrac. “Samo da te nešto pitam: nisi li ti onaj mještanin koji je prošle godine jedva umakao smrti?”
“Jesam”, potvrdi posjetitelj. ” Bio je to strašan događaj. Zašao sam predaleko u šumu i naišao na čopor gladnih vukova.”
“I što si učinio?”
“Popeo sam se na stablo čas prije nego su me vukovi opkolili. Bili su ogromni, začas bi me rastrgali na komade.”
“I ostao si čučati u krošnji?”
“Jesam. Sve skupa je trajalo dva dana…”
“Samo jedna stvar me zanima”, reće mudrac. “Jesu li te vukovi u bilo kojem trenutku uvrijedili?”
“Molim? Kako uvrijedili?!”
“Uvrijedili. Je li ti se ponašanje vukova činilo uvredljivim?”
“Naravno da nije, učitelju. Takvo što ne bih nikada pomislio.”
“Zašto ne? Pa samo su gledali kako da te ugrizu, zar ne? Htjeli su te ubiti, zar ne?”
“Da, ali to su vukovi! Vukovi su jednostavno takvi. I bilo bi glupo da se zbog toga vrijeđam.”

Sad kada nešto znamo o hooponopono, možemo iz te pozicije komentirati ovu zgodnu Tao priču. Ako se nađemo u kriznoj situaciji, ne moraju samo vukovi biti u igri… ali nije loše postupiti kao da jesu, odnosno treba se udaljiti (ne mora to biti drvo 😀 ), treba se maknuti iz te situacije po mogućnosti hopsajući. Ako se ne možemo iz nekog razloga udaljiti, onda se branimo na neki drugi način, inspiracija kao rezultat hopsanja bi nam ovdje trebala pomoći. Za to nam ne trebaju neke posebne upute, reagirati ćemo prirodno i bez da nam to netko potanko objasni.
E sad, pitanje je: trebamo li se vrijeđati ?
Ljudi koji vrijeđaju i kritiziraju druge ljude su jednostavno takvi, kao i vukovi iz gornje priče. Na njihovo ponašanje (napad) reagiramo, ako nemamo izbora, ali se nakon toga više njima ne bavimo. Bavimo se istina s svojim frustrirajućim osjećajima koji su ostali i nakon što smo se od “vukova” udaljili, to čistimo hopsajući, a njih pustimo da budu to što jesu znajući da njihovo ponašanje nije naš problem i da nema potrebe da se s njim zamaramo.♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Kako uživati u svakom dahu života? Kako voljeti i obožavati život, ovu svakodnevnicu, ovaj privid što nas obmanjuje i kaže: “svaki dan je isto”?

Da bismo došli do Nutrine koja zna, valja nam ići preko vanjštine. Vani gledajmo ono iznutra, obožavajmo taj prizor, istopimo njegovu čvrstinu i strukturu, raščistimo tu maglu lažne učmalosti!

Započet ćemo tako da stanemo ispred ogledala i kažemo s oduševljenjem male bebe koja je upravo vidjela šuškalicu: “Gle, eno Božanstvo!” Ako ovdje uspijemo dosegnuti iskrenost, oduševljenje i radost, nema nam kraja!

Zatim ćemo izaći vani i svemu govoriti: “Gle, eno Božanstvo!” Divit ćemo se ljudima, automobilu, semaforu, zgradi, drvetu, cijenama u samoposluzi, slikama po panoima….

Učimo Sebe prepoznavati u svemu i sjetimo se kako uživati u svakoj pori života… u Jednoti… u Božanstvu…

Volim ovu igru življenja, prepoznavanje Boga u svemu, opet sam kao dijete što se igra u svojoj mašti i prepušta užitku trenutka…

– Neno Lubich

Ako postoji samo sadašnjost, onda je sve ostalo iluzija. Nema prošlosti, a nema ni budućnosti. Nema ni prostora, jer nema vremena, odnosno prostor je svugdje isti na svim svojim dijelovima. Ako je to sve točno onda nema ni kretanja, jel tako? A to znači da ono što jesmo je nepromjenjivo, vječno, sve prisutno i kao takvo ustvari statično.

Koga briga!, mogao bi netko reći. Ali, bitno je to, jer iz te pozicije neke vrlo važne stvari (naš život) može izgledati potpuno drugačije. Na što mislim?
Dakle, mi se ne rađamo, nego rođenje dolazi do nas i onda odlazi, a mi ostajemo. Onda do nas dolazi djetinjstvo, pa mladost i sve ostalo. Dolazi i odlazi, a mi smo i dalje tu, jer nigdje drugdje i ne možemo biti.
I onda u jednom trenutku dođe i smrt. Dođe i ode… mi smo i dalje tu isti kao što smo bili i kao što ćemo uvijek biti.

Ne putujemo mi nikuda, nismo se pomakli niti jedan jedini milimetar… jer to nije niti moguće. Kad svoje postojanje sagledamo iz te pozicije jasno se “ocrtava” što je stvarnost, a što iluzija. Putovanja ustvari nema, osim ako putnik nije doputovao i otputovao, kao i sve ostalo na putovanju koje to nije ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan