Kad hopsamo mi se rješavamo razno raznih programa, programa iz podsvijesti. Neki programi su toliko ukorijenjeni u naše poimanje postojanja da smo se toliko poistovjetili s njima da toga nismo niti svjesni.
Jedan od tih programa je i “udovoljavanje drugima”. Iako netko može smatrati da u želji da se ugodi drugim ljudima nema ništa loše (i nema ako je to s mjerom) uglavnom se radi o odvraćanju pažnje od onoga što smo “potisnuli” duboko u svoju podsvijest. Uglavnom se radi o velikom strahu od gubitka, koji se na svjesnoj razini manifestira kao bol. Ta bol je toliko užasavajuća da smo u stanju napraviti sve da je uklonimo, a jedan od načina je i udovoljavanje drugima.
Hopsajući, programe brišemo. Nije loše, neke programe osvijestiti, jer na taj način puno lakše programe otpuštamo.

Dakle, radi se o užasavajućem strahu od gubitka, a ne o dobroti, “lijepom karakteru” i sl. Cilj udovoljavanja drugima je ustvari jedan od načina da se prikrije vlastita bol. Nagon koji nas potiče na konstantne akcije ugađanja je sila koja nas strahovito iscrpljuje i drži nas stalno u stanju napetosti i stresa, jer odluka kako ćemo se osjećati ne ovisi o nama samima nego o drugima, kojima pokušavamo ugoditi. Ako oni kojim slučajem nisu zadovoljni, zbog straha od gubitka naše nastojanje da im se ugodi se povećava kao i strah od mogućnosti da nam to ne uspije…

Jasno je koliko je tu programa u igri, a još nismo niti krenuli baviti se s pravim problemom. Pa ni nećemo. To je posao za psihologe i psihijatre. Mi ne moramo znati točno što čistimo, ali znam iz vlastitog iskustva da smo se s nekim programima toliko poistovjetili da nam ni ne pada na pamet da bi i te programe trebalo otpustiti, a trebalo bi, jer su to samo programi i ništa više… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella