Stara hinduistička priča iz Mahabharate govori o skupini ljudi koji traže put u raj. Tijekom godina svi osim jednoga umru na tom putovanju pa posljednji od njih mora nastaviti u društvu psa lutalice. Putovali su zajedno, dijelili svu hranu ili vodu koju su pronašli te pomagali jedan drugome na teškim dijelovima puta. Nakon nekoliko godina stigli su pred vrata raja. Čuvar je pozdravio umornoga sveca i pozvao ga unutra, ali psu nije dopustio ući te je rekao čovjeku neka ga otjera. Čovjek će morati ući sam. Čovjek je pogledao svojega psa, a zatim raj i sjetio se svega što su zajedno prošli, opasnosti s kojima su se suočili i put koji su prešli. Okrenuo se rekavši da raj nije vrijedan cijene izdaje suputnika koji je bio uz njega. Kad su zajedno krenuli natrag niz planinu, pas se pokazao kao bog Dharme (ispravnosti, pravednosti, dužnosti), zahvalio čovjeku za prijateljstvo i skrb te mu dopustio ući u raj.

Dharma je ujedno svakidašnja praksa duhovnih vrijednosti pa vam je, drugim riječima, na duhovnom putovanju potreban suputnik duše koji će vam pomagati i u blaženstvu i u teškoćama. Bog je u tom duhovnom suputniku i na putu s vama. Sveti spisi, mitovi i legende obiluju pričama o tome kako bogovi iskušavaju našu ljudsku sposobnost suosjećanja, uvažavanja božanske prirode u drugima, u neznancima i u nesretnim ljudima koje neočekivano susrećemo…

Da bismo s drugima dijelili svoje doživljaje Boga, potreban nam je blagoslov duhovne zajednice srodnih duša. Potrebna nam je sredina kojoj ćemo pripadati duhovno i tjelesno, ali ne nužno kao dio tradicionalne religije. U Terezino vrijeme (Tereze Avilske) to je, dakako, značilo samostane. Ali današnjim novim misticima bez samostana također su potrebni drugi kako bi im pružali potporu duše. Duhovni život ne mora biti samotnički, u celibatu i siromaštvu ili ispunjen patnjom. Prvi su mistici trpjeli svoje patnje kao Božje darove, podnoseći tjelesne bolesti kojima nije bilo lijeka. Uslijed tog su izbora razvili izdržljivost duše. No vi danas možete živjeti kao mistici u ovom svijetu te i dalje biti slikar, pjevač, glumac, poduzetnik, liječnik, odvjetnik, pilot, majka, otac, učiteljica, prodavač ili stručnjak za računala. Možete se vjenčati, imati djecu i odlaziti na godišnje odmore i – kanalizirati milost. Taj svijet više nije isključiv. Vi imate i tijelo i dušu pa ne morate izabrati jedno ili drugo…

Vašoj je duši potrebno i vrijeme samoće za molitvu i suputnici. Potrebna vam je zajednica jer kad vaš unutarnji svijet oživi, željet ćete biti s ljudima koji razumiju to putovanje – ne vaše putovanje, već putovanje duše. Takva zajednica nije nalik skupini za emocionalnu potporu u prevladavanju povreda i ovisnosti…

Skupina duše okuplja se s ciljem dijeljenja mističnih buđenja i doživljaja Boga, slavljenja blagoslova u životima svojih članova, istraživanja mogućnosti služenja i međusobnog podupiranja.
Suputnik duše nije srodna duša, već osoba s kojom vas povezuje štovanje duhovnog putovanja, na kojemu ste oboje, i vašega odabranog načina života na ovoj Zemlji. Suputnici duše raspravljaju o temama koje hrane njihov duh i pomažu im cijeniti božanske darove u njihovim životima, uključujući stvaranje prijateljskih mreža koje podupiru kreativnost i svjetovni rad svojih članova. Suputnici duše svojom unutarnjom svjetlošću pojačavaju svjetlost jedan u drugome. Koristite darove svoje duše kako biste jedan drugome pružili što više istine i mudrosti. Jedno drugome služite kao duhovna ogledala, svjedočite svetim doživljajima svojega suputnika, a on svjedoči vašima…

Zamislite okupljanje ljudi s kojima dijelite svoj život i koji prihvaćaju postojanje Boga, anđela, svetaca i čuda, koji razumiju praksu iscjeljivanja i kanaliziranja milosti, koji ozbiljno shvaćaju svoju praksu mistika u svijetu. To je na neki način raj zemaljski. Bilo bi božanski primjereno biti dio kruga mistika te dijeliti dar prosvjetljenja.
Tereza je primijetila da Bog rado odabire knjige koje ćemo čitati te neočekivano ulazi u naše svakidašnje razgovore. Bog je savršeno sposoban poslati vam smjernice putem vaših suputnika kako bi vam pomogao jednako kao što vi njima pomažete svojim uvidima. Takvo spontano zadovoljenje potrebe danas često nazivamo ‘sinkronicitetom’, što je tek intelektualna šifra za nevidljivo djelovanje božanskoga…

Mi smo društvena bića. Želimo biti s drugima jer osjećamo poriv da dijelimo svoje živote, da dajemo sebe i da podupiremo druge. Čak i da niste na putovanju u svoj Dvorac (Dvorac duše), doživjeli biste trenutak u kojemu vam čavrljanje o susjedima i obiteljskoj dinamici, iako i dalje zanimljivo, ne bi bilo dovoljno. Na duhovnom putu počinjete žudjeti za duhovnim zajedništvom, za okupljanjem suputnika duše s kojima možete dijeliti smislene, poticajne razmjene istine i razgovore koji vas uzdižu do mističnog viđenja te pomažu shvatiti vaše odnose, vaš život i svijet.

Želite vidjeti kroz svoju dušu, sa svojom dušom, u svoju dušu. Želite uz pomoć svoje duše preoblikovati svijet u kojem živite, shvatiti velike i male ludosti svojega života – ludosti koje se mogu pojaviti u životu dragoga prijatelja. Uviđate da život nije racionalan te da je vaš um ograničen u sposobnosti njegova shvaćanja. Kad nevidljivo postane stvarno kao vidljivo, morate potražiti suputnike duše. Oni vam mogu pomoći da na putu u nevidljivo područje duha ostanete s obje noge na zemlji.

Krug suputnika duše, s kojima možete dijeliti nezamislivu moć milosti, mistična je zajednica u svojemu najboljem izdanju; to je dom.

– hvala Jasni Radulović, na prekrasnim ulomcima iz knjige Dvorac duše, autorice Caroline Myss

“Volim te” je uvijek tu, kao i “mrzim te”. U tvoj je život došlo zato što si dovoljno svjesna i moćna prizvati ga i prihvatiti. Volim te je i jedno i uvijek novo. Sve je jedno u svim mogućim oblicima. Što god odaberemo izabrali smo samo jedan oblik Božanskog.

To što ne možemo prepreke i probleme gledati kao blagoslov, je zbog naše percepcije. A svako “oprosti” i “žao mi je” se odnosi upravo na to.

Oprosti mi što zbog svojih sjećanja i programa koje tako ljubomorno čuvam ne vidim Božasko u svemu…

– Miro Skender

Jedna od najbitnijih stvari koje pokušavamo usvojiti i primijeniti u svom životu je OTPUŠTANJE.

U hooponopono govorimo o otpuštanju programa(sve su programi). Možemo se tu i tamo pitati, a trebamo li otpustiti baš sve programe ili su nam neki programi dobri i korisni. Mabel i dr. Len bi rekli da ni jedan program nije cjelovit i koristan. Zašto? Zato što su programi ograničeni, a bilo koje rješenje nije i najbolje rješenje. Nama treba sve najbolje, ni više ni manje. A s programima to ne dobivamo. Treba vam dokaz? Pa evo: Ako se na primjer nalazimo u stresnoj situaciji, ne onoj po život opasnoj jer u takvoj situaciji niti ne stignemo razmišljati (hvala Bogu) i te situacije su uglavnom rijetke, nego mislim na svakodnevne stresne situacije kojima smo uglavnom zatrpani htjeli mi to ili ne. Dakle, pod stresom smo, uzrujani, i osjećamo ljutnju, bijes, tugu ili bilo koju drugu neugodnu emociju. To što osjećamo manifestira se i u našem tijelu kao mučnina, bol, neugoda… Uglavnom sve to što osjećamo je program koji se aktivirao u datoj okolnosti. U takvim trenucima treba nam riješenje koje je najbolje moguće, a znate li kakvo riješenje uglavnom dobijemo? Uvjetovano.

Zato jer odluku što napraviti ne donosi mudra osoba, nego program (uplašeni dio onoga što smatramo svojom osobnošću). Isto vrijedi i za takozvane pozitivne situacije u kojima se osjećamo sjajno, jer i to “sjajno” je ograničeno i uvjetovano “sjajno”. Zato u hoponopono čistimo sve što osjećamo. Treba nam odmak od onoga što zovemo vlastita osobnost. Jedino na taj način možemo biti sigurni da rješenje najbolje moguće.

Slijedeći put kad se nađete u nezgodnoj situaciji, zapitajte se: Tko će donijeti odluku o rješenju ove situacije, Ljubav (Inspiracija) ili Strah (programi). ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Recimo da nas ima na Zemlji 8 000 000 000 (znam, nema nas baš toliko, zaokružila sam).

Da bi jedna osoba koja ponavlja volim te 0-24 zaželjela to reći svakoj osobi na ovoj planeti trebalo bi joj otprilike 257 godina. Dvjema osobama bi trebalo 128 godina. Da 260 ljudi hopsa cijelo vrijeme trebalo bi im oko godinu dana da svim stanovnicima (okvirno 8 000 000 000) kažu npr. volim te ili hvala.
E sad, a kad bi svih 8 000 000 000 rekli samo jednom volim te ili hvala imali bi popunjeno 257 godina s volim te ili hvala ti u jednoj sekundi.

Da ponovim: jednoj osobi treba 257 godina da kaže 8 000 000 000 puta npr.volim te, a ako bi 8 000 000 000 ljudi reklo npr. volim te, to je kao da je svaka sekunda ispunjena sa volim te 257 godina.

Jel sad jasno zašto je važno da što više ljudi hopsa 😀 😀 😀 ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Inspiracija kaže: piši o PROMATRANJU ! 🙂 ♥

Gotovo sve duhovne tehnike (ako ne i sve) naglašavaju važnost PROMATRANJA. Što što uopće znači? Evo jednog slikovitog primjera.

Zamislite da ste se našli odjednom na jednom igralištu (recimo nogometnom igralištu) i da je baš u tijeku utakmica. Svašta se događa oko vas, sve je užurbano i napeto izgleda vrlo uzbudljivo: osim jednog… vi ne znate pravila igre. E sad, to je malo problem, jer naime na terenu ste i pokušavate se uklopiti, pa radite ono što rade i drugi igrači… pokušavate pohvatati konce što nimalo nije lako u samom žaru igre. Trčite lijevo-desno, slijedite neka pravila jer ih slijede i drugi… i onda se radujete jer se i raduju ljudi oko vas. Sve to zajedno može biti zabavno jedno vrijeme, upoznali ste divne ljude i one manje divne, uživali u samoj igri, a da u stvari niti ne znate o kojoj je igri riječ i koja su uopće pravila. I u jednom trenutku vam je dosta… odlučujete istupiti iz igre na način da je promatrate sa strane.

Sama činjenica da ste istupili iz igre donosi olakšanje. Druga stvar koju primječujete je da se igra nastavila bez problema i bez vas. Treća je da sad napokon imate uvid što se ustvari dešava na terenu iako još uvijek ne znate o kojoj je igri riječ.

Iz pozicije promatrača koji više aktivno ne sudjeluje u igri jasno vidite neke besmislene probleme koje imaju igrači, a kojih jednostavno nisu svjesni jer su toliko uživljeni u sadržaj igre da su se gotovo poistovjetili s njom. Nikome na terenu ustvari ne pada na pamet da malo odstupi, da se malo povuče iz same igre iako su neki na to prisiljeni zbog razno raznih fizičkih ozljeda. Neobično je da neki od “ozljeđenih” iako su izašli iz igre ustvari kao da nisu… i dalje su toliko fokusirani na samu igru i neke njene dijelove da nisu niti svjesni prilike koju su dobili istupanjem iz igre… Neki ozljeđeni su toliko tvrdoglavi da se tako ozljeđeni po svaku cijenu žele vratiti u igru pa za neke taj povratak može biti i koban. No, ako se dobrovoljno istupili iz igre, to ste napravili ne zato da biste napustili igru i svoje suigrače nego upravo suprotno da bi ste s odmakom dobili jasniju sliku onoga što se događa.

Odstupanje nije odustajanje, to je jedna vrsta uvida koja nije samo dobra za vas nego i za sve ostale na terenu. Promatranjem mi uviđamo neke stvari i o sebi i o svijetu u koji smo uronjeni… i onda s tim uvidima se vraćamo na teren. Sad znamo puno više i o sebi i o igri i o suigračima… naše sudjelovanje je sad kvalitetnije za sve, a ne samo za nas…

Iako postoji mnogo načina da se istupi iz životne igre (ne naravno doslovno, skokom kroz prozor) ho’oponopono tehnika je također jedan od načina da kroz životnu igru prođete mudro. Ponavljajući hvala i volim te mi se na neki način isključujemo i postajemo promatrači, jer više nismo uhvaćeni u mrežu razno raznih programa. Iz pozicije hooponopona mi te programe promatramo i brišemo, više se ne uživljavamo u njih i kao takvi s lakoćom možemo sudjelovati u daljnjoj igri. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Jutros mi Inspiracija (nemojte me pitati kako znam da je Inspiracija) kaže, piši o Zahvalnosti…

Kao što znate kad ponavljamo Hvala, mi ne moramo osjećati zahvalnost, jer mi sa Hvala brišemo podatke (programe) iz memorije(podsvijesti)… tako kaže hooponopono i to je tako. Ne znam, da li se ostali, koji su bili na seminaru, sjećaju da je Mabel u jednom trenutku spomenula zahvalnost i rekla je da je dobro biti zahvalan na svemu, a pri tome nije mislila na ponavljanje: hvala,hvala,hvala… Mislila je na zahvalnost. Kako znam? Pa znam jer mi njene riječi sad odzvanjaju u glavi 🙂

Dakle, mi smo ti kojima se sve događa. Mi smo ti koji se osjećamo dobro ili loše i odgovorni smo za svoje osjećaje (programe). Mabel je rekla da se mnogi ljudi plaše zahvaljivati na svemu jer misle da će im Svemir (Bog, Nula) poslati još takvih (loših) stvari. Naravno to nije tako. Ako se mi zahvaljujemo za nešto (ako osjećamo zahvalnost) onda nam Svemir pošalje nešto što rezonira toj zahvalnosti, jer zahvalnost je visoka vibracija, i kao takva može na sebe privući samo slično, a ne nisku vibraciju npr. tugu.

Kako to djeluje u praksi? Još jednom napominjem da se ovdje ne radi sad o čišćenju, nego o nečemu drugome, korisnom,  što je Mabel spomenula… Dakle, ako smo u lošem raspoloženju (vibracija nam je niska) možemo je podići tako da potražimo bilo što u svom životu za što smo zahvalni (jer smo živi, jer nismo gladni, jer imamo obitelj, jer nas ništa ne boli, jer ćemo popodne u kino…), bilo što od čega se osjećamo dobro. Mi na taj način preuzimamo kontrolu nad vlastitim osjećajima i time shvaćamo (osim što se bolje osjećamo) i samu bit hooponopona, a to je da smo mi odgovorni u cijelosti za sve što osjećamo jer IMAMO KONTROLU, a to znači da ako nam se ne sviđa ono što doživaljavamo da možemo mijenjati ( brišući programe i usklađivanjem sa svojom temeljnom vibracijom, koja sigurno nije niska).

Mabel je rekla da je to bio ključni trenutak za nju u hooponopono, kad je shvatila da sve ono što je muči i smeta može mijenjati u svom životu brišući programe. Jasno je programi nam ne trebaju, jer oni su uvjetovani, nama treba sloboda od bilo kakvih programa i zato brišemo sve! Ali dok brišemo naša prava priroda (bez programa) polako dolazi do izražaja i javlja se u obliku inspiracije.

I sad imamo nešto genijalno. Počeli smo čistiti, ali nismo još u Nuli. Što više čistimo, više nam inspiracije dolazi, koja nas usmjerava, tako da na putovanju prema Nuli mi stalno imamo kao neku vrstu podrške. Jedna takva podrška je i biranje Zahvalnosti koju sam gore spomenula. Jer znate i sami (postoje i dokazi – kristali vode) da hvala i volim te vibriraju vrlo visoko i puno je lakše hopsati kad smo radosni, kad se osjećamo dobro, a čistimo i ovako i onako, pa zašto onda ne bismo čistili sa zahvalnošću i s osmijehom na licu, jer ne samo da ćemo lakše čistiti nego ćemo usput u svoj život privlačiti sve ono za što bismo bili inače zahvalni. ♥ ♥ ♥

– DaniElla