Svi imamo probleme, cijeli život, i na različite načine se nosimo s njima. Neki bolje, neki gore, ali reagiramo uvijek. Čak i kad naizgled ne reagiramo, to se u nama kupi i prije ili kasnije dovodi do još većih problema.

E, sad smo otkrili Hooponopono. Kad imamo problem, imamo istovremeno i izbor – što ćemo učiniti.

Dvije su mogućnosti – prva, činiti ono što smo i prije hooponopona – otići najboljoj prijateljici, ili dobrim prijama, možda psihologu, ili na fb profil – i izjadati se, podijeliti svoju muku. Vjerojatno ćemo se na kratko osjećati bolje – izbacili smo to iz sebe, dobili podršku, suosjećanje (su-ljutnju), pregršt savjeta koje naravno nećemo poslušati…i to je to. Za sat… ili dva, možda dan, a možda i za 5 minuta – mi smo u istom stanju u kojem smo bili i prije. Ništa se nije popravilo, osim što smo još opteretili znane i neznane, i lijepo ih povampirili.

Dijeljenjem problema, umnožili smo programe, one pogrešne, teške… natovarili smo ih i sebi i drugima, i napravili upravo fantastičan humus za sve buduće koji tek što se nisu pojavili. i tako to ide, mjesecima i godinama, a onda i generacijama.

Druga mogućnost je, s obzirom da znamo za ho’oponopono – da preuzmemo odgovornost. Onu 100-postotnu. I da čistimo. Ne govorimo nikome ništa, jer želimo programe izbrisati. Želimo (ako želimo) probleme izbrisati, ispraviti.

Šutjeti i čistiti. Čistiti, čistiti,… dok god to ne bude izbrisano.

– Karmen Jerković