Jedna lijepa priča s Britanskog otoka…naravno ljubavna 🙂
Lijepa Jeanette prošetala se puteljkom niz livadu, a biješe sunčano nedjeljno prijepodne, i sve je izlegalo jednostavno, pitomo, svakidašnje. Puteljkom prema njoj išao je mladić. Oni se susretoše, pogledaše i zaljubiše jedno u drugo: opet nešto sasvim jednostavno, malo manje svakodnevno, ali u granicama ljudskih čudesa. Na rastanku, mladić otkriva djevojci da je svijet daleko veći i mračniji no što je to izgledalo na početku puteljka. Njega drži zarobljena kraljica vila, on joj služi i ne može se oteti vlasti koju ona ima nad njim. Spasila bi ga samo ljubav dovoljno hrabra da podnese sva priviđanja i sve zlopogode koje će izazvati njegov lik.
Podrobnije, djevojka treba u ponoć stati na to i to raskršće, opisati oko sebe zaštitni krug, i pričekati dok ne čuje topot kraljičine divlje družbe. Kraljica će projezditi tim putem. Djevojka tada neka pozove ime svog mladića, neka ga zakune svojom ljubavlju, i on će se oteti iz družine i uletjeti u djevojičin krug. Djevojka tad neka ga čvrsto zagrli i drži priljubljena uza se. Kraljica će nastojati da ga povrati među svoje, ali kako kraljica ne smije prijeći čarobni obruč, ona će izvana izazvati najstrašnije tlapnje za one koji stoje u krugu. Djevojci će se učiniti da drži u rukama dlakavo čudovište, užareno željezo, strašilo-sve su to čini i opčine kojima će kraljica nastojati da je prestraši, pa da ga ona odgurne od sebe. Istraje li, spasit će ga. Ne istraje li, njoj neće biti ništa, ali on će to platiti velikim mukama.

“Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. “Samo trenutak!”, čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.

Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz “40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama niko u njemu nije živio. Sav je namještaj bio prekriven plahtama.

Nije bilo satova na zidu, nikakvih šalica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. “Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?”, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.

Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. “Nema na čemu”, odgovorio sam, “Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci”. “Ti si tako dobar mladić”, kazala mi je.

Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. “Nije to baš najkraći put”, kazao sam joj. “Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom”, kazala je.

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. “Nemam više nikoga od obitelji”, blago je nastavila. “Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena”. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.

“Kojim se putem želite voziti?”, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples.

Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.

Dvoje je starijih ljudi izašlo van čim smo stigli. Bili su to njeni skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njenu vrećicu i odnio je do vrata. “Koliko vam dugujem?”, upitala me, hvatajući se za torbicu. “Ništa”, kazao sam. “Ali od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je. “Ima i drugih putnika”, kazao sam joj.

Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. Čvrsto se primila za mene. “Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam”, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.

U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Šta da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.”

Kad bismo znali to što ne znamo, mi bismo voljeli to što nam se događa.
– Sufijska mudrost

Da li misliš da na tvom putu nepotrebno stoji jedan,kamen, koji te smeta ili ti predstavlja prepreku u bilo kojem obliku? On može izgledati strašno velik ili jako malen, ali, vjeruj, tamo gdje leži – tamo i mora biti. On nije tamo da bi te ometao na tvom životnom putu, ili te obeshrabrio, oduzeo ti snagu.

Naravno, lako je sad meni pametovati ovdje, ali eto ne da mi vrag mira, pa idem pokušati:-) Mislim da je problem u pretjeranom fokusu nad tom osobom, našem upornom insistiranju na njenoj prisutnosti u našem životu. Naravno, pri tome ne mislim na fizičku prisutnost, jer na to nije uvijek moguće utjecati, nego na prisutnost emocionalne pažnje prema njoj što nas stalno okupira. Ako zadržavamo tu pažnju, onda hranimo emociju koja je ostala “stuck”, zapela u našim odnosima zauvijek kao neki nevidljivi pipak što nas iscrpljuje, isisava život iz nas! To vam je kao da ja i ta osoba govorimo jedno drugom svaki dan dobar dan, a u nama kuva uzavrela voda; dva emocionalna čudovišta što su narasla golema razmjenjuju energetsku vatru iznad naših glava:-) U takvom okruženju, netrepljivost se bilda u nedogled, raste sve veća i veća, više ne vidimo ništa nego nju kroz filter te osobe. Nije to do nas, ne možemo si pomoći, to je jače od nas, film što se vrti, kod što se odvija. No, možemo preuzeti odgovornost (opet ta dosadna odgovornost:-))

Mislim da trebamo učiniti (drastičan) odmak iz te situacije, prebaciti fokus pažnje na nešto drugo, u kontri! Ako je voda vruća ići ćemo je hladiti drugom, hladnom vodom, nikako dolijevati vruću! Po mom iskustvu, trebamo se okrenuti suprotnosti, a to je Ljubav! Znam da je ovo apstraktno, što dovraga znači okrenuti se Ljubavi?:-) Dakle od sada pa nadalje, 100% naše pažnje, namjere, volje, svaki pokret, udah, izdah se može učiniti u ime i za Ljubav. Treba shvatiti da je to projekt, nikako hir, ili mali zadačić, nego planina od posla, jer mi trebamo poništiti kompletnu osobnu povijest, sve ono što nas je gradilo, oblikovalo i stvaralo takve energetske stringove sa tim osobama (sjećanje, program kako kaže Karmen). To je u nas ugrađeno po difoltu, sve u životu što poznajemo, dobro jutro, dobar dan, laku noć! E sad, nama je zadatak razoriti tu golemu utvrdu od kamena, odvratno debelih zidova! Pitanje je sad da li ćemo rušiti kamen po kamen ili ćemo naručiti onaj stroj sa kuglom što mlati, to zavisi od situacije do situacije (potrebna je strategija), ali model projekta ne smije izostati.

Ne znam kako bih to objasnio drugačije, ali da bih učinio ovaj obrat, morao sam zaustaviti sve procese koje sam do tada radio i bio, te započeti sa svim mogućim instrumentima koji su mi tada dolazili (i gle čuda, stalno dolaze kada ih tražite:-). Budio sam se u 4 sata ujutro, radio prakse vezivanja s Ljubavlju, premda nisam razumio što je to, o čemu se tu radi! Započeo sam sa fizičkim vježbama joge na način da bi pri svakom istezanju tijela zamišljao taj mišić kako se prožima Ljubavlju, kako ga volim, kako je sve što imam! Meditacije u kojima sam molio Izvor da mi pokaže Ljubav, mjesecima, godinama, primao, prihvaćao, učio, osluškivao! Prakse disanja gdje sam doslovno odbacio prateća pojašnjenja o prani i drugim blagom koja se tu dešavaju, i umjesto toga uključivao udisaje Ljubavi, mada nisam mogao ni zamisliti što to opće o znači:-)

Želim reći da se tu stvarno radi o planini i nije lako! Moja iskustva govore da zaista treba postati Ratnikom jer je riječ o potpunoj transformaciji u nešto posve drugo, jer do tada nismo poznavali drugih emocija osim programiranih. Predanost je akcija, konkretan rad, fizičko-psihološka gromada koju treba pokrenuti snažnom voljom i željom za promjenom. Jedini način za istinski Oprostiti jest totalno zasićenje s Ljubavlju, ono bez treptaja, stanje svijesti u kojem vlada potpuna nezainteresiranost za bilo kakvu drugu emociju osim Predanosti Sebstvu, PUL-u. Ako je agresija utvrda, onda je Ljubav sve ostalo što prožima prostor među stijenama njenih zidova i može ju razoriti s lakoćom, ako to zaista želimo! Sjećanje na pakao što su nam te osobe učinile postaju tek ostaci te tvorevine razasuti po tlu, mrtve, prazne ljuske po kojim gazimo bez problema! Nećemo uspjeti bez ovoga, bojim se.

– Neno Lubić

Iako su neki pisali da im nije nešto ta riječ OPROSTI, ja nekako obožavam to OPROSTI… ma stalno bih je govorila koliko mi je moćna…

Pa tako evo danas, voljeni moj Tvorče, oprosti mi na svim onim valićima na mojoj površini, a koji nisu čista radost i ljubav. Jer čemu recimo čežnja ako si TI u svoj svojoj punini već tu, čemu tuga kad je ljubav vječna, sveprisutna i sveprožimajuća, čemu briga bilo koje vrste kad sam u Tebi kao što je dijete u utrobi majke… Zato oprosti mi na onome što je u meni a što mi stvara bilo koji osjećaj manjkavosti. OPROSTI ! Volim Te i hvala Ti !♥ ♥ ♥

– Dena Žuvan

Riješi se kalupa, uniformi, ideja o svijetu koja si imao prije! Nećeš napredovati u duhovnosti ako ne odlučiš krenuti od nule, sve iz početka. Zapamti, ako ti nećeš, ima tko hoće, ali kada te Taj baci na početak, onda je gadno! Ne kažem da ne možeš biti bogataš ako si duhovan, pričam o nečem sasvim drugome! Pričam o pogledu na svijet s neba, s perspektive Izvora, u kojem nije svijet na dlanu, nego smo mi dlan u svijetu, svugdje i nigdje, cijela arena života je unutar nas! Odbaci stare kriterije Sebstva i zamišljanja kako ćeš ti djelovati u ovoj perspektivi, kako ćeš njome manipulirati!

Loose the control, to nisi sada više ti, nego si to TI. Uoči razliku, promeditiraj o ovome noćas:-)

– Neno Lubich

TEBI… koji si sve i u ovom danu… ti s kojim udišem Hvala ti, uzvraćam ti Volim te… udišem Volim te, uzvraćam Hvala ti…
Molim za snagu tvoje ljubavi, da bude u ovom danu dovoljno jaka da sruši sve “istine” u koje smo naučili da verujemo, sve te “istine” koje nam govore da nismo dovoljno dobri, vredni, snažni, da ne zaslužujemo sve blagodeti tvoje. Molim te jedino za snagu ljubavi…da bezrezervno verujemo sebi i napravimo tvoj izbor i u ovom danu. Molim te, uvek iznova, za snagu tvoje ljubavi da zavolimo sebe, da više nikada sami sebi ne postavljamo prepreke. Pomozi nam da budemo zadovoljni u prisustvu sebe, da kroz nas otapaš sve što ne predstavlja ljubav!

Preuzeli smo odgovornost… obični smo ljudi i nije nam uvek lako. Molim te samo za snagu tvoje ljubavi da nas ona pročisti na ovom divnom “putu”, kroz naše suze, drhtaje, osmehe, kroz tvoja svakodnevna prikazana nam “čuda”, sve sitne znake koje prepoznajemo.

Molim te samo za snagu tvoje ljubavi!! Dovedi nas do toga da glasno uzvikujemo volju tvoju!! HVALA TI, VOLIM TE♥

– Nataša Sekulović

Nikakve tame prošlosti ne mogu prekriti sjaj našeg sunca,
čije svjetlo je svakim danom sve veće i veće,
a sa svakim novim “hvala i volim te” snaga mu se širi i povećava,
dok jednog dana ne upije u sebe svu tamu i bol ovog svijeta
i iznjedri novi, bolji svijet u kojem će samo Ljubav i Radost živjeti…♥

– Ivana Shanti

Kad ne bi smo imali tijelo ne bi smo imali niti jedan problem… sve bi smo mogli dobiti i izgubiti odmah, a da nas to uopće ne dira…
No, mi smo u tijelu.
Sjedim na stolici pored otvorene rerne ( bez brige, nije na plin, na struju je 🙂 ) grijem se :). Nisu nam još uključili grijanje (nekakvi radovi su u zgradi). Ne pišem ovu objavu kao molbu da mi pomognete hopsajući da mi što prije uključe grijanje, iako znam (toliko vas poznajem) da biste to učinili 🙂 – divni ste!!!
Sjedim tako prikovana za izvor topline… i osjećam toplinu svuda oko sebe… ali ne i u sebi…
Gasim rernu i kuham si čaj od đumbira… Pijem čaj i cijelo moje tijelo se sad kupa u toplini. Slobodno se mogu kretati kuda želim… jer toplina je sada u meni…

Do sada smo ljubav primali izvana…sada sa hooponopono mi znamo da je izvor ljubavi u nama ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Profesor je započeo sat uzevši u ruku čašu punu vode.Podigao je je u vis tako da su je svi mogli vidjeti i upitao:

– Što mislite, koliko je teška ova čaša?

– 50 g… 100 g… 125 g… – nagađali su studenti.
– Istina je, ustvari, da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvažemo, ne možemo biti sigurni – rekao je profesor.Ali ja sam vas htio nešto drugo pitati. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?

– Ništa! – odgovoriše studenti.

– Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat?– ponovo zapita profesor.

– Počet će vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.