Da bi se napravio jogurt potrebno je mlijeko i jedna mala količina gotovog jogurta. Mlijeko se mora skuhati (kravlje, sojino…), mora proključati i onda “odležati” do temperature oko 40 stupnjeva (to je otprilike temperatura koju može podnijeti vaš prst umočen u mlijeko). Nakon što smo zaključili da je temperatura ok u mlijeko ulijemo malu količinu gotovog jogurta i to je to. Ostavimo poklopljeno na toplome (ne u frižideru) i evo litre jogurta za od prilike 7-8 sati. Takav jogurt sigurno može stajati u frižideru nekih tjedan dana i onda nakon što smo ga potrošili gotovo cijelog -ostavimo si jednu malu količinu za novi jogurt. Pa zar to nije genijalno!!!

Meni je. Od male količine jogurta odjednom imam veliku količinu jogurta. Mnogo je takvih svakodnevnih čarolija koje su same po sebi čarobne… Recimo, samo s jednom upaljenom svijećom mogu upaliti bezbroj novih svijeća. Fascinirana sam sa ovakvim pojavama jer mi ukazuju na stvarnost zbilje u koju smo uronjeni.

Kad ponavljam Volim te, ja ne znam koliko taj moj jedan Volim te očisti, ali znam da nekoliko kapi (pa i jedna kap) plave vode (ako je vjerovati dr. Lenu) može očistiti strahovito puno. Jedna kap se odjednom pretvori u milijun kapi (i više). Kad se mala količina jogurta pretvori u veliku onda to vidim i nije mi neobično, kad jedna kap plave vode se pretvori u ne znam koliko kapi opet plave vode onda je um malo skeptičan (nekad se pita kako je to moguće)…

“Kad bi ste samo mogli vidjeti koliko se toga očisti… ne biste nikad prestajali čistiti”, riječi su dr. Lena upućene svim hopsićima.

Moj jogurt je gotov, okus mu je isti kao i ona mala količina koju sam dodala u toplo mlijeko. Sigurna sam da je tako i sa svakim izgovorenim Volim te. Taj Volim te nije pikado koji se zabode samo u jedno mjesto i kirurški iščupa problem baš s tog mjesta (iako je i to moguće). Volim te je kao ta mala količina jogurta koju ulijemo u sebe i ona se čudom proširi po svemu. Novim -Volim te – ta se količina još poveća i tako moj – Volim te- pretvara sve, baš sve u Volim te … ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Dalek sam put prešla da bi došla od „Samo Ja“ do „Sve sam to Ja“…

Trnovit put na kojem me oštro trnje ranjavalo i žuljalo, a rane od tog trnja jako boljele i krvarile, ali sada svaki taj trn (i manje i veće) ljubim, volim i zahvaljujem im, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene, ovakve kakva sam sad…

Na tom putu bilo je dosta (m)učitelja koji su me gazili, gušili i stiskali, a u stvari su me samo „podsjećali“ da se sjetim tko sam i što sam, da se sjetim koliko sam moćna i snažna i da sam sve to sama izabrala.

Sada znam da sam ih sve ja izabrala, baš kao što u teretani izabireš pojedine utege i sprave na kojima ćeš vježbati da postaneš snažniji. Tako sam i njih različite (neki su bili laganiji, a neki vrlo teški i naporni utezi) izabrala da bih ojačala svoje duhovne mišiće…

A oni su me cijelo vrijeme samo učili (uporno podsjećali) što je to bezuvjetna ljubav: „Sjeti se što je to i kako je to bezuvjetno ljubiti, kako je to kad ništa ne tražiš od mene i ništa ne očekuješ a ipak me voliš, kako je to kad te gazim i vrijeđam i nisam ti po volji, a i dalje me voliš, jer ja sam ti, a ti si ja , i ja ti samo pokazujem što je u tebi”…

I trebalo mi je duugo, jako dugo da to čujem, da vidim istinu, da ispod svih tih slojeva i maski koje su bile na površini vidim toplo ljudsko srce i dušu koja nije različita od moje, koja je i u meni, ista… jedno…

Da vidim koliko smo ispod površine potpuno isti, s jednakom čežnjom za ljubavlju i pažnjom koju smo tako očajnički željeli dobiti jedni od drugih, a nismo znali kako, nego kroz sukobe, uzimanje i bol…

– Ivana Bakota

 Robey Paxton (autor knjige “Nema vremena za karmu”) kaže da neke duše odabiru iskustvo na Zemlji bez naročitog uplitanja uma (intelekta), što je god direktnije moguće i inkarniraju se u tijela sa “deformitetima” poput autizma, Downovim sindromom ili sličnim “bolestima” koji ograničavaju kognitivne sposobnosti na način koji se uobičajeno smatra normalnim. Tako oni doživljavaju svijet kako bi i trebali u skladu sa svojim namjerama, a mi “zdravi”, ih svom silom nastojimo natjerati da ga doživljavaju kako mi to mislimo, cijelo vrijeme insistirajući da je to jedino ispravno.

Često znamo kazati kako je “ljudski um nedokučiv”. Sva sreća da malo toga ovisi o dokučivosti ljudskog uma, inače bismo nahebali. Problem uma je u tome što je to ipak (većim dijelom) samo reprodukcija programa, podataka koje znanost automatikom asocira na mozak u kojemu se sve događa i odgovoran je za sve. Pa čak i kada istražuje iz drugog ugla, većinom je opet naglasak na mozak, kao u slučaju TED videa sa moždanim udarom (nisam čitao knjigu). U njemu se govori o iskustvu kada je mozak u poremećaju logičke percepcije. Pa se onda daju atributi lijevom i desnom mozgu, ovaj je za ovo, a onaj je za ono, jer je desni u blokadi (tamo je bio udar), pa ono što doživljavamo mora biti proces što se događa u lijevom ili obratno (autorica ipak ne odustaje od kategoriziranja, ma koliko god iskustvo bilo “čudesno”). Bazične funkcije mozga zasigurno djeluju nekom logikom, kao što procesor u kompjuteru procesuira podatke, odnosno programe koje mi napišemo nekim temeljnim načinom, no ljudski um je IMO jako malo područje, kao treptaj u procesu razumijevanja stvari u univerzumu. Možda je bolje objašnjenje da ima grdih problema djelovati izvan zadanih okvira uzročno-posljedičnih veza, lineranog koncepta stvarnosti. Toga se kao društvo trebamo odreći i tragati za drugim medijima kojima ćemo putovati do spoznaja o prirodi svijeta, pa i do tzv. “slučajnosti”. Svjesnost je taj medij – nešto posve prirodno, samo po sebi dano, što nam se neprestano obraća. Jedino što trebamo jest pronaći način komunikacije s njom, odnosno prihvatiti da smo mi ta Svjesnost, (praktički kompletan univerzum) koja djeluje na principu jasnovidnosti – tzv. nijemog znanja .

Kod vlastitih istraživanja o svjesnosti, posebno u praksama sanjanja, ponešto i OBE, te u stanjima unutrašnje Tišine, jasno je da stvari funkcioniraju drugačije po pitanju sjećanja i percepcije, kao i što je njihovo porijeklo drugačije. Neki autori koji su istraživali “onostrano” putem OBE-a su imali uvide da podaci, sjećanja, unutrašnji dijalog se downloadaju izvan nas, “odozgor” što bi se po domaću reklo, dakle, izvan fizičkog tijela. Dakle, riječ je o slojevitoj egzistenciji naše Duše koja je povezana Svjesnošću i ima međusobnu interakciju u tim slojevima. Tako se razmjenjuju i podaci između njih, no tumačenje je nešto posve drugo (um). Ho’oponopono je upravo odličan alat koji nam omogućuje direktnu vezu sa najvišim slojevima Sebstva/Duše (nijemo znanje) i djelovanja u skladu s tim u životu.

Ufff opet, predugo, kratim, kratim, gotovoooo     🙂 🙂 🙂

– Neno Lubich

U dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća ugledni znanstvenik Wilder Penfeld nakon niza istraživanja uvodi pojam “engrami” – to su točna lokacija u mozgu u kojoj su pohranjena sjećanja.
Nekih tridesetak godina kasnije jedan drugi ugledni znanstvenik, neuropsiholog Lashley nizom nehumanih pokusa na miševima dokazuje da je Penfeldova teorija u krivu.

Iako su uklonjena mjesta (dijelovi mozga) u kojima su bila pohranjena određena specifična sjećanja miševa, miševi su se i dalje sjećali onoga čega se u stvari nakon zahvata na mozgu ne bi trebali sjećati. Naime, ostali dijelovi mozga su na neki način preuzeli specifično sjećanje iz uklonjenog dijela (o tome piše i autorica Moždanog udara, koju često spominje Mabel).
S istim problemom se pozabavio još jedan vrlo ugledni neurokirurg, Karlo Pribrama, koji je došao do istih saznanja kao i Lashley. Zaključio je da ne postoje u stvari točke u našem mozgu gdje su pohranjena naša sjećanja, nego da je mozak ustvari samo “aparat” koji ta sjećanja percipira, što znači da su sjećanja smještena negdje drugdje, a ne u samom mozgu.

Sa stajališta hooponopona ovo je vrlo zanimljiva tema jer kao što znamo jedno od aksioma HO je i to da kad se nešto čisti u nama – ustvari se čisti u svima!

Zanimljivo je da je nekoliko znanstvenika koji su radili na ovom polju neovisno jedan o drugome došli do istih rezultata. Tako su neka istraživanja dovela do nevjerojatnih otkrića kao ono otkriće od Waltera Schemppa koje se temelji na tome da ni nedavna sjećanja ustvari nisu locirana u našem mozgu, nego su pohranjena u polju nulte točke (to je u našem pojmovniku Nula).

Ta teorija potvrđuje i još jednu često spomenutu tvrdnju u HO, a to je da se svijet nalazi u nama, a ne mi u svijetu. Jer mi u stvari ne percipiramo vanjski svijet u svoj unutrašnji, nego obrnuto – mi smo ti koji cijelo vrijeme projiciramo slike i tako stvaramo vanjski svijet (virtualnu stvarnost).

Dakle, nismo mi veliko skladište sjećanja nego polje nulte točke (Nula). Što znači da je svijest globalna pojava, pa sve utječe na sve. Mi smo konstantno u interakciji s poljem nulte točke. Naš mozak konstantno pridobiva “stare” informacije (programe) kao što je u stanju primati i “nove” (inspiracija). Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se uskladimo s njima, što znači da su čovjekove sposobnosti mnogo veće nego što smo toga svjesni.
Potrebno je samo promjeniti razmjenu informacija s Poljem (Nulom) jer i onako se sve odvija preko njega (drugoga niti nema).
Ispada da su sadržaji naših života samo jedna od bezbroj mogućnosti koje su nam dostupne i zato su promjenjivi.

Hopsajući mi ustvari napuštamo određene mogućnosti iz Nule (programe), a prihvaćamo one koje su najbliže našoj pravoj prirodi (a ona je takva da briše granice individualnosti i odvojenosti te donosi nam kvalitete za koje nismo niti slutili da mogu biti naše). ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Svako od nas rađa se s jedinstvenim talentima i posjeduje potencijale za iznimna dostignuća, pa ipak, rijetki te potencijale iskoriste. Razlog je u pretjeranoj uvjetovanosti ne samo odgojem, već i u naučenim znanjima, koja nas potiču na primjenu provjerenih metoda te jasno sugeriraju gdje su granice mogućeg.

Dok smo uvjetovani postojećom realnošću, ne možemo biti u stanju aktivirati svoj puni potencijal, koji djeluje tek onda kada uspijemo utišati svoj racionalni um. Racio uzima u obzir isključivo ono čega smo svjesni. Analizira i procjenjuje, teži razumijevanju, pa sve ono za što ne postoji logičko objašnjenje automatski odbacuje.

Zbog toga je bez obzira na razinu inteligencije ili količinu znanja skupljenog na ovaj način, analitički um ograničen, jer nema pristup cijelom nizu informacija i uvida, ne samo podsvjesnih, već i onih nadsvjesnih, koje su u području duhovne inteligencije. Dokle god je naš intelekt zaokupljen obradom informacija, limitiran raspoloživim znanjem i usmjeren na bavljenje problemima postojeće realnosti,  blokira se ulazak više stanje svijesti.

U stanju više svijesti naši uvidi i spoznaje proširuju se do neslućenih razmjera, jer nam se otvara kanal prema svim informacijama (Nula) a naša kreativnost, te sposobnost pronalaska originalnih, nekonvencionalnih i ispravnih rješenja postaje čudesna.

Sve se to postiže ulaskom u meditativno stanje i/ili (HA disanjem) u kojemu se naši moždani valovi usporavaju te se postiže obnavljanje na svim razinama postojanja (tjelesnoj, mentalnoj i duhovnoj). U takvom stanju se aktiviraju svi naši prirođeni potencijali koje uslijed užurbanosti i stresa nismo uspjeli razviti, ili smo ih zapostavili…

– Gordana Balić

Koliko postoji nijansi npr. žute boje? To uopće nije moguće odrediti. Zamislite da u neku osnovnu žutu dodajete kap po kap recimo bijele boje…tko zna koliko je potrebno kapi da bi žuta prestala bit žuta i postala zamućena bijela. Ako na istu količinu žute dodam istu količinu bijele boje i dalje će dominirati žuta boja, a ne bijela iako ih u količini ima isto…

Ako u crnu boju dodam kap bijele boje, rezultat će biti zanemarujući u korist bijele. Ali, ako u bijelu boju dodam kap crne boje, bijela više neće biti onako bijela kao što je bila prije te jedne kaplje i to će se jasno vidjeti.
Da bi se neutraliziralo crnilo u crnoj boji trebati će abnormalne količine bijele, a da bi bijela prestala biti bijela potrebno je svega par kapi crne i eto ti sivila.

Neslana hrana nije ukusna, a nije ni presoljena – soli bi trebalo biti baš onoliko da obogati okus hrane.
Tijesne cipele nisu udobne, kao ni cipele koje su nam prevelike pa jedva u njima hodamo…i tu je potrebna prava mjera. Isto je i sa svime ostalim u životu – potrebno je imati mjeru u svemu – inače imamo kontra efekt.
Kad nam je u jednom području života crnilo potrebno je jako puno bijeloga da bi se to crno neutraliziralo. Iako je to logično mi ipak u životu u praksi postupamo drugačije – na postojeće crnilo dodajemo još crnila i malo smo začuđeni što je sve i dalje crno. Znamo reći da smo probali dodati neku drugu boju, ali da se rezultati ne vide. Naravno da se ne vide kad sve osim bijele boje slabo utječe na crnu, a i te bijele treba jako, jako puno – strašno puno…
Jednom sam negdje pročitala da je u stvari moguće ispunjenje 99% naših želja i to već u ovom životu i da jednostavno za neke složenije želje treba više vremena (spomenuto je 5 godina – ako se u tih 5 godina ništa nije promijenilo onda nešto ne štima sa željom ili mi baš ništa ne radimo po pitanju ispunjenja te želje).

Hvala i Volim te su kapi bijele boje (recimo), a mi svijetom “hodamo” s kantama boje. Neke kante su nam pune crne boje i teške su i otežavaju nam život, nekada toliko da nam i ostale kantice koje su prepune veselih i živih boja nisu toliko privlačne zbog tih crnih. Potrebno je puno kapi bijele (Hvala, Volim te) da bi se ublažila intenzivna crna boja, ali je lijepo kad znamo da svaka kap Hvala ili Volim te djeluje i da iz trenutka u trenutak crna više nije ona ista crna od par trenutaka ranije pa ni sama kanta s tom bojom više nije toliko “teška” kao što je bila.

Obožavam miješati boje, dodavati kap po kap određene boje u drugu boju, a volim i hopsati, onda se moj Volim te spaja i miješa sa sve ostalim što nosim u sebi. Rezultati nisu uvijek predvidljivi i očekivani (dobro je da je tako), ali nisu nikada loši – na taj način mogu uživati u novome, a i uvijek nešto novo naučim pa to mogu dijeliti sa drugima.
Postoji bezbroj nijansi žute i svaka je lijepa sama po sebi jer postoji kao mogućnost koja se može i ne mora koristiti-ispoljiti. Tuga, bol, jad… su boje (tama) kojima fali bijela boja (svjetlo) i ako nam se ne sviđaju možemo ih neutralizirati dodavanjem bijele.

Hvala i Volim te – je kao kap po kap bijele boje, zrno po zrno soli, to su čarobne riječi koje osim što neutraliziraju crnilo, mudro balansiraju i sve ostale boje u nama… pa ničega nema niti previše niti premalo nego baš onoliko koliko treba. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo gotovo godina dana otkako ho opsam… Počela onako da probam – svidjele su mi se te četiri rečenice i smisao…. U početku nisam namjerno htjela previše čitati, istraživati, skupljati previše informacija, eventualnih “dokaza”. Znala sam da bi me to odvelo u krivom smjeru, sumnje, suvišnih pitanja, kako, zašto, ma je itd. Prepustila sam se samo vibraciji tih četiri rečenice… Što će se s time “riješiti”, kako, bilo mi je nevažno… samo sam pratila osjećaj koji mi donose te četiri rečenice… bilo u trenucima mira ili trenucima strke…

Svjedočila sam tom osjećaju mira, manje nervoze, napetosti, straha, seboreja koja mi se znala izmjenjivati svakih mjesec dana, pogotovo u vrijeme pojačanog stresa, napetosti … već više od pola godine gotovo je nema… Imam li očekivanja? Očekivanja su na neki način dio svačijeg života… Postavlja se pitanje kako ho opsati bez očekivanja (ipak je to nešto jače), čemu ako nemamo cilj, svrhu, nadu, čemu ako nećemo riješiti to to i to…., mudrolije našeg uma koji opet uvjetuje, preispituje, rađaju nesigurnost, strah sumnju jel to to, hoće li se i meni riješiti to i to… kako drugima, meni ne, ho opsam li dovoljno, pravilno itd.

Sva ova pitanja, dileme, vode samo u pogrešnom smjeru, vode u smjeru odustajanja…

Stoga bez pitanja, preispitavanja samo Hvala, Volim te, jer tu su svi odgovori…

A što nam život piše i kud ćemo se odvesti to ne znam, ali znam da je lakše sa Hvala i Volim, nego u vječitom strahu, tjeskobi, sumnji….

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Zaključivanje naopačke

Neki dan pričam sa suprugom kojoj se dogodilo nešto što joj je poremetilo planove 🙂 koji su bili super poslagani. Bila je baš ljuta i nervozna zbog toga. I kaže jučer sam ZNALA što će i kako će biti i bilo je sve u redu. Danas NE ZNAM i zbog toga sam nervozna, ljuta, ne znam što da radim…. Prema nekom uobičajenom načinu razmišljanja, valjalo bi zaključiti da treba sve “dovesti u red” kako bi opet ZNALA i sve je OK. No, pitao sam ju tada, dobro jučer si ZNALA da će danas biti sve OK, a ipak, sada si nervozna zbog toga što nije sve OK? Koliko ti to govori o tome što si ZNALA jučer? O tome koliko možeš računati na to što planiraš?

Postoji dakle dva “ZNAM”. Provo je znam da će sve biti u redu bez obzira što se dogodilo. Ovo je neuvjetovano znam kojim dajemo povjerenje životu. Čisto i bez straha. I drugo, ono koje isplaniramo jer tako mora biti da bismo se osjećali dobro, ako se to ne dogodi, bit će katastrofa. To je uvjetovano “ZNAM”. To što će se dogoditi određuje kako ćemo se osjećati. Time dopuštamo vanjskom da utječe na naš život, raspoloženje, djela… Da smo i malo realni, shvatili bismo da ne možemo znati što će se dogoditi, čak i ako smo pročitali današnji horoskop. Učinimo dakle sve što možemo sada, sa ovim znanjem, sa ovim iskustvom i onda pustimo. Što god da se dogodi, to je točno ono što smo stvorili i što se u tom trenutku trebalo dogoditi.

– Miro Skender

Jutros je nestalo struje u zgradi, pa ne radi grijanje, nemam pristup internetu, ne radi telefon, čak ne mogu niti upaliti plin (jer je ona iskra za paljenje plina na struju), a u stanu nikako ne mogu naći šibice ili bilo kakav upaljač. Planirala sam slikati, ali eto, kako nema struje, pišem ovoj tekst kojega inače ne bih pisala sigurno.
Hopsam – ne da bi nam uključili struju – hopsam da bi sve bilo onako kako treba, najbolje moguće.

Zgodno je, kad se prestanemo uplitati u život, kad ga ne pokušavamo korigirati, popravljati, naštimavati po svojoj mjeri nego postanemo njegova podrška – nestaje otpor i javlja se jedna vrsta bezbrižnosti.
Kad smo bili mali (uglavnom prije škole) bili smo bezbrižni (bar je tako trebalo biti), nismo se brinuli – roditelji su vodili računa o svemu: što ćemo jesti, kuda ćemo ići, što ćemo obući…
Isti stav je moguće zauzeti i sada (iako sve upućuje na to da ako stvari ne obavimo mi nema tko drugi).

Bezbrižnost ne znači prekid djelovanja, bezbrižnost znači da smo bez brige jer znamo da je sve sad baš onako kako treba biti, nikako drugačije. Zbog naše slobodne volje i uvjerenja da znamo što je za nas najbolje mi se nalazimo ovdje gdje smo sada. Nema tu nikakve greške… naša pozicija je precizna, da preciznija ne može biti. Čitav niz naših vlastiti odluka (svjesnih ili ne svjesnih) su nas dovele baš u ovu točku u kojoj se sada nalazimo. Ako nam se vlastita pozicija ne sviđa, znači da si priznajemo (preuzimamo odgovornost) da naše dosadašnje odluke i nisu bile možda najbolji izbor. E sad, da bi se nešto promijenilo treba vremena (nekada manje, a nekada više) i ne samo to – cijeli naš sistem djelovanja bi trebao biti promijenjen (jer isti postupci donose iste rezultate). Tu ulijeće hopsanje, meditacije i sl.

Iz bilo koje pozicije u kojoj se sada nalazimo mi u stvari nikako ne možemo znati što je dobro za nas. Znači potrebno je otpustiti, “odustati” i hopsati.
Zna mi se desiti da kad slikam sliku da mi ide sjajno. Dogode mi se neke fenomenalne stvari na slici, ali slika ne funkcionira u cjelini, a trebala bi (to je kao da imate fenomenalne cipele na nogama i gore fenomenalnu odjeću koja uopće ne paše uz te cipele… pa pokušavate uskladiti jedno sa drugim i ne ide nikako, pa morate od nečega odustati – ili od cipela ili od odjeće). Često mi se zna desiti da moram “žrtvovati” baš taj fenomenalan dio, pa onda “srušim” cijelu sliku i slikam ponovo do god nemam cjelinu. Ne plačem za tim fenomenalnim dijelovima, ne pokušavam ih sačuvati na bilo koji način jer znam da je cjelina važnija, da dobra slika funkcionira samo u cjelini, nikako drugačije.

E, pa tako je i sa životom. Potrebno je odustati od svega onoga što mi smatramo da čini “dobar” život, a život u cjelini teško možemo vidjeti iz svoje pozicije.
Ali kao što znamo netko ima potpuni uvid i zna što je dobro i za nas i za cjelinu. On slika ne samo naš život nego sve ukupni život i nema sumnje da će se pobrinuti i za naš djelić te slike, pobrinut će se da svi dijelovi budu jednako savršeni kao i cjelina…. (tekst je gotov, a evo i struje) ♥

– Dani Ella

Kad neko ode sa ovog svijeta kažemo da je napustio ovaj život, pa se tako često spominje u literaturi termin “beživotno tijelo”. To je vrlo neobično jer ustvari sve možemo izgubiti osim Života.

Kad sam stigla na ovaj svijet, jedino što sam imala je Život… tijelo je došlo kasnije. Kad budem napuštala ovaj svijet jedino što ću ponijeti sa sobom je opet Život, jer bez njega me nema. U trenutku kad sam se utjelovila nisam težila gotovo ništa, ali sam bila Živa. Koliko u stvari teži jedan Život? I može li se uopće promišljati na ovaj način? I što je u stvari Život?

Život očigledno ne ovisi o težini, veličini i obujmu. Može boraviti u jako malom tijelu, a može boraviti i u velikom tijelu. Kako tijelo raste tek nakon što se Život usadio u njega, mogla bih zaključiti da kvaliteta Života sigurno ne ovisi o njegovoj veličini. Ako bih baš inzistirala na veličini, mogla bih zaključiti da sam Život gotovo i nema veličinu. Može li se Život širiti proporcionalno s formom u kojoj se nalazi, ne znam i ne bih ulazila u to jer mi se to čini potpuno nevažno. Ono što je bitno jest da sve ono što jesmo možda je toliko malo da se golim okom niti ne može vidjeti. Život ne ovisi o veličini ni obliku ni vremenu ni prostoru… Život je potpuno neovisan i zato je sveprožimajući, sveprisutan.

Kad transcendiram, čini mi se da sam Ništa, prazan prostor koji nije određen i precizno definiran. To je tako jer me u prostoru u stvari nema, jer Ja sam Život koji ispunjava prostor.

Wordsworth kaže:

I osjetio sam… osjećaj uzvišenosti

Ili nešto mnogo dublje prožeto

Što boravi u svjetlosti zalazećih sunca,

U cijelom oceanu i živućem zraku,

U modrom nebu i čovjekovu umu;

Pokret i duh koji pokreće

Sve misli, svaki smisao svake misli

I protječe kroz sve.

♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan