Prije nekoliko mjeseci sam pisala o seminaru (vezanom za posa), u Zagrebu i o putovanju kroz najveću jutarnju gužvu.
Dogodilo se ponovo: seminar, gužva ali i ovaj put nisam bila sama.
U mojim mislima je bilo stalno prisutno: HALA TI, VOLIM TE.

Ne žlim ponavljati ono isto, jer u gužvi, za mene gužve nije bilo 🙂
Na seminaru sam promijenila grupu zbog nekih događanja, ali “nova” je bila samo kratko vrijeme.
Radili smo neke zadatke u manjim grupama i kad smo završili zadatke imali smo vremena za “čavrljanje”.
Mijenjali smo grupe sa svakim zadatkom, tako sam i ja bila po svim grupama.

Možete li zamisliti što su u toku “čavrljanja” svi u grupama doznali?

Doznali su za : HVALA TI, VOLIM TE.

Takva se predivna energija razvila među nama i od “običnog” seminara o radu s ljudima, došli smo do stvarnog rada sa samima sobom i s HVALA TI, VOLIM TE, a bilo je tako spontano.

Tako je lijepo osjetiti ljubav u sebi.
Kad ti slučajno nestane, ponovi si samo
HVALA TI, VOLIM TE i ona se odmah stvori…..

Hvala vam i volim vas sve,
ova grupa je predivna i toliko mi je pomogla da sve to osjetim….
♥ ♥ ♥

– Branka Plevnik Krivokuća

Danas sam, posle više hiljada “volim te”, poželeo sa vama da podelim priču otkud ja u ovoj grupici. Siguran sam da velika većina vas nije ovde slučajno, tj. da smo svi vremenom poverovatli da slučajnosti i ne postoje. Upravo čitam jednu knjižicu u kojoj se govori o razvijanju i poverenju u svoju intuciju, kako da pravilno pratimo “znake” koji nam dolaze i slično… Možda bude zabavno 🙂

Dakle, pre neka 2 meseca, dok sam čituckao nešto na net-u, pojavi mi se pred očima neki članak o H’opono ponu. I sad ja, nisam imao vremena u tom trenutku i samo kliknem kao, da pročitam kasnije. Pola minuta kasnije, uzimam jedan magazin koji sam dobio na poklon od koleginice pre mnogo vremena (i do tog trena ga nisam pipnuo) i na naslovnoj stranici piše “čudesna tehnika, … – h’opono pono)… Hm, u tom trenutku, sve one stvari koje sam čitao o “znacima” ili intuiciji, govore mi da to moram da pročitam, jer, prosto, sve se desilo jako brzo, šanse su premale da je slučajno 🙂 U tom trenutku je u mom stanu i devojka (bivša) 🙂 koja je, pošto sam joj to ispričao, rekla kako je već čula nešto o tome, ali još nije primenjivala… I krene ona da čita, dok sam se ja spremao da krenem u školu. Tekst mi je delovao toliko površno i toliko me odbijao (mene uvek zanima nešto dublje, neka suština, a ko zna, možda to samo moj ego um želi da se bavi nečim…) i tako je prošao prvi kontakt sa tim, iako smo narednih par dana pokušali oboje da se malo bavimo time…

I… Prođe neko vreme… U međuvremenu se svašta desi, upoznam nekoliko vrlo značajnih novih ljudi u svom životu i kako sam pominjao da smatram našom svrhom da dajemo i primamo bezuslovnu ljubav, sve se nekako uklapalo… Uskoro sam video i emisiju sa Mabel Kac, ali nisam još bio “uveren”, iako sam nastavio sa povremenim ponavljanjem 🙂

I na kraju, još jedan pokušaj Univerzuma da mi prosledi informaciju, ovog puta je uspeo 🙂 Prvo sam kopajući po stvarima naišao na jaknicu pomenute devojke 🙂 Zaboravila ju je kod mene… Nekoliko minuta posle toga, ona me zove i pritom mi je spomenula knjigu “zero limits” koju je tek počela da čita. Ja joj kažem da znam za tu knjigu, ali nisam imao pojma odakle… Tada krećem da predam neke papire za produženje registracije auta. Otvaram fioku i iznad mojih dokumenata nalazi se sveska sa imenima mojih đaka iz prethodne škole u kojoj sam predavao i koja tu stoji, sigurno 2 godine. Na naslovnoj stranici sveske, hemijskom olovkom pišu samo 2 reči “ZERO LIMITS”. Kao matematičar, znam da su šanse da se to slučajno desi beskonačno male… Preslušao sam audio knjigu u toku tog dana i konačno se u potpunosti oduševio i nadam se, konačno shvatio suštinu cele priče… 🙂

Nadam se da će neko imati strpljenja sve ovo da čita… 🙂 Ako i ne – želeo sam da podelim sa vama 🙂 Hvala i volim vas… 🙂

– Marko Maoduš

Iz iskustva sam spoznala da postoje programi (u mom slučaju definitivno iz prošlog života jer se tragova sjećam kada sam imala 3 godine) koji suptilno upravljaju cijelim životom. Naravno, nije bilo jednostavno preuzeti 100% odgovornost za nešto što je jako teško razumno objasniti……

Jedno duboko uvjerenje, konflikt, negativna emocija meni je na određeni način oblikovalo cijeli život. Zbog toga sam učinila gotovo sve u svom životu, a ono što nisam učinila opet je bilo zbog toga…… I taj program je nekako generirao sve ostale programe da bi se održao. Poput paukove mreže ulijepio se u sve segmente mog života. Proces otpuštanja bio je podugačak…. U slojevima….. Kada sam osjetila da se nešto veliko odlomilo od mene, prva reakcija je bila: I što ću sada? Ono što je pokretalo moj život, ono što mi je na određeni način bilo pogonsko gorivo i motivator se smanjilo i polako nestalo. Upravo onaj dio koji Petra spominje od Tollea: Poistovjetila sam se s programom pokušavajući zadržati cjelovitost. Otpuštajući taj dio svoje uvjetovanosti otpustila sam i mnoge programe koje su to podržavali. Rezultat tog otpuštanja je RADOST i SLOBODA.

Ima i mali nastavak! Nije bio ugodan osjećaj kada sam ostala bez svega što me pokreće! E, onda je došao najbolji dio! Morala sam se zapitati, ali onako zaista iskreno: Tko sam ja? I onda počinje divota… I sloboda, istinska! I predaja potpuna! I tiha, mirna radost!

I mislim da sada razumijem izjavu: Želim vam mir iznad svakog poimanja! ♥ ♥ ♥ ♥

Vesna Cirak Čubrić

Pročitala sam članak koji objašnjava Ho’oponopono. Iste večeri sam zaspala ponavljajući sve četiri rečenice………. Žao mi je! Molim te, oprosti mi! Volim te! Hvala ti!

Što je sada, nakon godinu i četiri mjeseca drugačije? Iza mene su neki kvrgavi trenuci kada je u svijest dolazilo različito smeće. Čistila sam ritmom koji meni odgovara. Dobro, ponekad malo opsesivno, osobito kada bi naletjela na stvari koje su teške. Došli su trenuci u kojima sam osjećala beskrajno blaženstvo, ljubav i radost. Nakon toga su me opili trenuci u kojima sam osjećala potpuni spokoj i duboki unutrašnji mir. Već neko vrijeme intenzivno osjećam pulsiranje životne sile u sebi i svemu što me okružuje. Ponekad osjećam da je sve Jedno. Um ne prosuđuje previše…….

Daleko od toga da ne postoje trenuci uznemirenosti, sumnje, razočarenja, tuge, pa čak i patnje koja izaziva fizičke reakcije. Ali i to je prilika za čišćenje…….. Sve u meni i oko mene je izraz Božanske kreacije, a moja pažnja i usmjerenost to održava u mojoj svijesti i mojoj stvarnosti. Odgovorna sam ja!

Čuda su se događala i događaju se…… Mnoga rješenja koja sam priželjkivala i očekivala nisu se dogodila. Dogodilo se nešto drugo što je duboko i značajno promijenilo moj odnos prema određenim problemima.

I što sada? Igram se i dalje, otkrivam čudo života, iskušavam moć manifestacije božanskog u sebi i pri tome uživam. Uglavnom radosno i uz puno smijeha……….. Čistim i dalje! Ponekad opsesivno i s velikom željom da otpustim, a ponekad samo čistim…….

Duboko u sebi osjećam da svaka promjena u meni odjekuje cijelim Univerzumom.

I ne manje važno! Upoznala sam neke od vas. Sjajni ste kada se razumijemo i još sjajniji kada odražavate dijelove mene koje ne volim. Zaista uživam na zajedničkom putovanju s vama!

Volim vas beskrajno! ♥ ♥ ♥ ♥

– Vesna Cirak Čubrić

Moj dragi otac i njegov “problem” sa šećernom bolešću traje nekih sedam godina. Od trenutka smrti njegove majke (takođe je imala visok nivo šećera u krvi) od njegovih 8 jedinica, za par nedelja skala merača je pokazala 12 i zakovala na istom broju. Dobio je terapiju od doktora… znate već – dve na podne, pola uveče, preteću iglicu i još mnogo toga što ga je podobro upašilo… i njegovo glasno: “Aha, moja majka je imala šećer pa ga normalno imam i ja!”

Od trenutka mog susreta sa Ho ja sam čistila taj podatak u sebi. Ništa se nije dešavalo… na njegove kutijice s lekovima ispisivala hvala ti, volim te ,da mi se otac smejao (a hvatala sam ga da me je i čudno gledao)… i tako neka četiri meseca (tada sam se “ubijala” od očekivanja), imala burnih reakcija sama sa sobom da sam video trake sa dr.Lenom vrtela u krug kao sumanuta s onim “mora biti da sam nešto propustila”… Uporedo sam istraživala alternativu, priznajem volim je više nego li šarene pilule… listala sam sva ta iskustva drugih ljudi, preporuke za sve ono što mogu naći u inostranstvu i doneti svome ocu servirano kao “gotovo, nema više problema”, i naravno ribala sam s Hvala ti beskonačno i uporno. Budila sam se umorna, bezvoljno sam odlazila na posao, ćutala u društvu, a onda sam prestala da činim bilo šta… U meni se samo tiho odvijalo Hvala ti, kako god hvala ti…

Jedan dan, nedelja jutro, čitam tekst na netu o ženskoj lepoti, svim biljim maskicama za lice, i pojavljuje se maska od borovnice :)) čitam lagano o čudu zvanom borovnica, o svim njenim blagodetima i doprinosima u službi lepote, ali i o velikom doprinosu u medicini jer je list borovnice pokazao neverovatne rezultate kod ljudi koji pate od sad već znate o čemu, šećernoj bolesti!!! Ja sam istog trenutka videla alat, borovnicu (kroz dr.Lena), zahvaljivala sam se i plakala od neopisivo nakupljene emocije zahvalnosti 🙂 Pronašla sam list borovnice na planini Zlatar, servirala sam ocu dobru literaturu i sva moguća iskustva onih ljudi koji je koriste, čak sam ga nagovorila da svaki put kada je uzima kaže hvala (to je automatski prihvatio, jer zna koliko sam dosadna), rekla sam sebi: ne očekujem ali verujem da je došlo do mene kako je došlo, hvala ti, sada ti preuzmi…

U ovom trenutku, sada već juče, skala pokazuje 7 jedinica!! Stvarno mi je srce radosno kao u deteta!! 🙂

Volim vas!

– Nataša Sekulović

Ovo je priča o strahu i Ljubavi. Svi likovi su stvarni. Ja sam stvarna…

Sjećanje me vodi u jedno poslijepodne. Svibanj prošle godine. Prožeta zrakama sunca, utonula u vlastite misli, započinjem unutarnji dijalog:
Zašto sam stvorila nesreću a mislila sam da gradim sreću? Zašto se tako često ispriječe nekakve okolnosti koje izgledaju objektivne i upropaste sve moje najbolje planove? Zašto je u mom nesvjesnom ugrađen program neuspjeha, program da budem nesretna, da drugima stvaram bol i obrnuto?

Kopajući nasumično po kompu, nabasam po ne znam koji put na klipiće o Ho’oponoponu. Idem još jednom pogledati i probati…. U početku je to bila samo misao. Gurala sam tu ideju iz glave van, ali nije se dala. „Ja sam 100% odgovorna.“ Žao mi je, molim te oprosti, hvala, volim te…”
Nisam mogla zanemariti te rečenice i sljedećih mjeseci su bile predmet mog interesa. Uslijedila je „bauštela“ – mentalno kopanje kanala (komunikacijskih). I na računalu kad pritisnem neku tipku ne dobijem baš uvijek odmah željeni rezultat 🙂

Počela sam tragati za smislenošću svega toga, za onim što je skriveno iza privida stvari. Hopsala sam, gutala knjige, razmišljala i meditirala o svim tim čudima koja su mi se odjednom otkrila pred očima. I vrlo brzo mi je postalo jasno da sam ja zapravo ona prva nepoznanica pred kojom sam zastala nijema i široko otvorenih očiju. Koliko li sam se puta gledala u ogledalu sa čuđenjem, pitajući se što se stvarno događa osobi čiji lik vidim pred sobom.

Bila sam zatečena novim interesom i teško mi je bilo o tome govoriti s drugima. Da ponovim, dakle hopsanje: dvadeset i četiri sata na dan. Sedam dana u tjednu. Četiri mjeseca… Bez prestanka. Dan, noć. Bez želja, zahtjeva, prohtjeva, molitvi…. bez ičega…. čisto hopsanje. HVALA TI, VOLIM TE. Kad sam shvatila, doslovno shvatila njihovo značenje – tek onda sam po prvi put u životu otvorila  vrata svojoj sreći.

A realnost mi je u to vrijeme izgledala otprilike ovako: prošlost je samo prošlost, a budućnost tako neutješno nesigurna.

Ono što je uslijedilo, bilo je ravno SF-u. U materijalnom pogledu dobila sam više od sedmice na lotu (realno, malo ljudi za života dobije takvo što). Na duhovnom pak planu – neprocjenjivo!

U ovoj grupi ponekad je dovoljan samo jedan trenutak da se probudi  trenutačna svijest o jednoti, da se rodi onaj duboki i mistični osjećaj bliskosti, zajedništva i suosjećanja koje nas grije do te mjere da se u nama tope sve stvorene i nametnute podjele. U drugoj osobi prepoznajemo drugi vid sebe. Sve prosudbe otpadaju, definicije se tope, etikete i uloge se rasplinjuju, ostaje samo potpuno i bezuvjetno prihvaćanje i čista radost  zbog spoznaje da, gdje god se nalazili, nikada niste i ne možete biti među strancima. Prožima nas samo iskreni osjećaj radosti koji obuhvaća sve u  zagrljaj bezuvjetne Ljubavi…

HVALA VAM, VOLIM VAS

– Gordana Balić

Hopsala sam juče skoro ceo dan, pojavilo mi se mnogo negativnih programa kad sam ustala koje nisam ni znala da postoje u mojoj podsvesti, a ko zna gde sam ih pokupila…. eto možda nekom i pomognem… npr. rak, ubijanje, nezaposlenost…. Sve to verovatno negde čujemo ili pročitamo, a naša podsvest pamti… Počela sam da ih čistim, reka suza je izašla iz mene… Nastavljam dalje da ih čistim, tako da će mnogi biti očišćeni:). Hvala Božanstvu na tome. Toliko sam srećna zbog toga.

Imam jedno pozitivno iskustvo koje bi htela da podelim s vama. Imala sam neko masno tkivo pored oka. Sestra mi kaže da idem kod doktora da hirurškim putem to sklonim, međutim tome nisam davala značaja, ali radila sam čišćenje. Međutim, setim se da sam to imala, i pogledam se u ogledalo, kad ono nema ništa. Opet hvala Božanstvu. Ne treba davati značaja tome i onda se prosto iznenadimo:)
Hvala Vam i volim Vas.

– Mirjana Slavnić

Dakle, ako dozvolite ispričao bih svoje, zadnje Ho o ponopono iskustvo.

Naime, dogovaram se s kolegama kako bismo voljeli otići na koncert Severine i vidjeti taj spektakl o kojem svi pričaju. Sevka je ipak Sevka (volim te, volim te), ali dolazim do zaključka kako bi me taj sport koncerta financijski stajao dosta jer su i druge stvari koje će se dogoditi u svibnju. 🙂  🙂  🙂

E, pazite sada ovo. Nazove me prijateljica koja nema veze s dogovorima i kaže mi: “Voljela bih s tobom otići na koncert Severine te budući da si mi otkrio Ho o ponopono dozvoli mi da te počastim i izvedem na koncert”. ♥ ♥ ♥

Dakle, Hvala Ti, Volim Te i tako iz dana u dan MOJE ŽELJE SE OSTVARUJU. Možda je nekima smiješna moja priča, ali je istinita i svjedočim kako primjećujem da se događa sve što srce poželi! ♥

– Boris Rozman

Postoje li nasljedne bolesti ili smo mi samo naučeni da moramo naslijediti neke bolesti od naših roditelja?

Moja majka je imala bolove u lijevom kuku i zvršila na operaciji, dobila umjetni kuk. Meni se pojavila slična bol u lijevom kuku kao i mojoj majci, bol se javljala prilikom vježbanja, prilkom promjene vremena i već pomalo ograničavala pojedine pokrete kod izvođenja nekih vježbi – rečeno mi je nasljedna bolest po roditelju. E, sada dolazi Ho’oponopono i hvala i volim te, moja bol u kuku nestaje (premda to nije bio cilj hopsanja) jednostavno sam u jednom trenutku shvatio kako pri velikom opterćenju kuka (prilikom izvođenja vježbi) “nema boli”, promjena vremena “nema boli”, oni smajlići na karti bioprognoze za mene ne važe……. hvala,hvala

A o svakodnevnim čudima neću pisati jer to postaje normalno uz Ho’oponopono, i namjerno nisam napisao “svakodnevnim malim čudima” zato što je svako čudo veliko.
E da, uz Ho’oponopono sam godinu dana, u grupi nešto manje, puno sam naučio od vas svih, puno naučio u razgovoru na kavi u Zagrebu, Splitu, volim vas sve, hvala, hvala, hvala…………………………

– Dubravko Delić

1991. sam uslijed šoka dobila herpes u oku. Odnosno, “moj” herpes nije u oku, nego prilikom stresa, pada imuniteta, vlage, prašine, svjetla, itd., napada rožnicu. Nije mi odmah bio prepoznat, prošle su godine, i po medicini – jedino rješenje je transplatacija oštećene rožnice. Time opet nismo riješili herpes, samo on sada oštećuje novu rožnicu, i za nekih 8 godina, treba opet na transplataciju. Transplatirati se može dvaput u životu. Nakon toga… tri točkice.

Ako se sjećate, kad sam išla u Zg na seminar, pisala sam kako sam izgubila svoje super-crne naočale, bez kojih nikud nisam išla (zaštita od vjetra, prašine, kiše, a pogotovo svjetlosti i sunca koje uzrokuje nevjerojatnu bol), pa sam se zezala da mi to Bog govori da kupim napokon nove naočale, ove su skoro muzejski primjerak.

E, pa, nije Bog meni poručivao da kupim nove naočale, nego da mi neće trebati!
Od tada me oko nije zaboljelo!!!
Još da napomenem, “moj” herpi je toliko bio dio mene, da nisam uopće čistila oči… ali sam očito bila spremna otpustiti, pa je očišćeno i izbrisano.

Hvala hvala hvala ♥

– Karmen Jerković