Draga Karmen,

hvala. Hvala, hvala na Vašem trudu što ste doveli Mabel i omogućili da se održi ovaj prekrasan seminar u Zagrebu. Poslije seminara ja lakše dišem. Zapisala sam Mabeline riječi  “…ako se osjećate zaglavljeni…” Da, ja sam se upravo već duže vremena osjećala “zaglavljena”.

Onda se desio ovaj divan seminar. Čujem ja nisam ništa kriva, uzimam samo odgovornost. Dobila sam alat. Ne razbijam glavu što nije dobro, zašto nije dobro, šta da radim da bude bolje. Jednostavno uzimam odgovornost za svaki trenutak i čistim upotrebljavajući odgovarajući alat.

I pokrenulo se. Ja se više ne osjećam “zaglavljenom”. Neke zadaće koje nisam mogla pokrenuti skoro pa godinu dana sada odjednom rješavam bez problema ko od šale. I zato sam beskrajno zahvalna na ovoj pomoći.

Veselim se novim seminarima, novim susretima. Budite blagoslovljeni. Hvala, hvala, hvala.

Marija

PRIČA ČETVRTA (ona kontrola iz priče prve)

Da ne duljim previše. Na pregled nismo bili upisani. Jesmo, ali 13.12. kod liječnika kod kojeg nisam htjela ići. Htjela sam našeg barba Robija. Došla do doktora preko susjeda. Šalter. Timpanometrija. Vrtim hvala, hvala, hvala. Obraćam se tetama na šalteru, sa veeeeeeelikim osmjehom broj 16 objašnjavam kako nisam upisana, ali imam uputnicu koju sam izvadila za 13.12. One kažu da ga najprije dr. treba pregledat. Ja kažem da ne treba jer o nalazu ovisi što će nam reć. Malo se nećkaju, a ja trepćem okicama i smijem se. Kaže jedna od teta: “Ma dajte taj papir ovamo!” Iziđe na hodnik, pozove nas na pretragu, sve izvršimo u roku od dvi minute.

I ja kažem malodušno (o programe zaje… li si!!! ): “Opet ravna crta, ha?”

“Kakva ravna crta , gospođo!??! Nalaz je skroz UREDAN!!!!”

Zadnji nalaz od 14.06. katastrofalan. Danas: UREDAN!!!! UUUUUUUUUUUUUUUREEEEEEEEEEDAAAAAAAAAAANNNNNNNN!!! Prvi put nakon tri ipo godine imamo uredan nalaz!!!! “Hvala , hvala vam gospođo!” Sestra me gleda: “Ma šta vam je, ja samo radim svoj posao!” “Ajde, Marine pozdravi tetu i zahvali se.”

Marin se smješka, ali ne progovara. Pa onda ja umjesto njega: “Eto mama će kad neće on! Hvala vam i sretan vam Božić i nova godina!”

HVALA, HVALA, HVALA, HVALA

– Žana Sunara

ZAHVALA DJEČAKU

Hvala ti što si bio hrabar kad tata i ja to nismo mogli biti. Ti si nam pokazao kako se ponaša pravi borac.
Hvala ti što si hrabro ostao u bolnici i prvi put od svog rođenja prespavao negdje bez nas.
Hvala ti što si mi ujutro kad sam ti došla rekao da te nije bilo strah.
Hvala ti što si plakao kad su te bockali u ruke, a pri tom bio savršeno miran, jer si znao, ako se pomakneš, da ta igla može puknut i da ti može bit još gore.
Hvala ti što si čuvao drugu djecu u bolnici i što si ih tješio dok im ne dođe mama.
Hvala ti što si izabrao baš mene da ti budem mama. Hvala ti što si izabrao svoga tatu da ti bude tata. Mi se trudimo ne iznevjeriti tvoj izbor. I mislim da ga nismo iznevjerili. Ne mislim, nego znam. Jer nam sto puta dnevno, ničim izazvan, znaš reć da nas voliš. I mi volimo tebe , jabučice naša zlatna!

PRIČA TREĆA

Vozila mamu nekidan. Opet, kao i svaki put, vrti stare priče. Prošlost. Na svako to vraćanje prije bih reagirala suzama. Ovaj put… ništa.

Ona me gleda i kaže: “Šta se to s tobom događa?”… “Događa se to da ja više ne želim slušat, ne želim se sjećat i da ti pravo kažem, apsolutno me više ne zanimaju te priče! Što se mene tiče, izbrisane su za sva vremena!”… ”Ne mogu virovat svojin ušima!!! Kako si došla u to stanje!??!?!” … “Lipo san došla, a to savjetujem i tebi. I molin te, sljedeći put, prije nego kreneš s takvim vraćanjima, mooooooooooooooolin te nazovi me i reci da ćeš mi opet pričat isto.”… “Zašto?” kaže ona.”Pa da te na vrime mogu zaustavit!!! A onda imaš zadatak, za pokoru, pola sata vrtit u glavi hvala, hvala, hvala, hvala… i onda me tek nazvat!”

Nije me nazvala. Ali je zato svaki dan kod mene. Evo je na trosjedu, igra se sa svojim unukom. Pričaju razne priče. Zalutala je malo pogledom, pa sam je pitala ol opet putuje. Nasmijala se i rekla: “Ja ću popizdit s tobon!” …”Jel od sriće il od tuge ćeš popizdit?” .. “A od sriće!!!” I krepaje od smija!!!!

Hvala, hvala, hvala, hvala….

– Zana Sunara

PRIČA DRUGA

Kad je na seminaru drugi dan postavljeno pitanje: “Što bi u životu radili, a da vam se ne plati?”, moj odgovor je bio: skladanje pjesama za djecu, klape… uglavnom, skladanje.

SlučajNO sretnem prijatelja iz djetinjstva. Profesor je glazbene kulture kao i ja. I… servira mi MOJU ideju! I kaže: “Slušaj, stara, iza nove godine krećemo u realizaciju, nema više čekanja!”

Ne radi se o skladanju, ali s glazbom ima veze. Knjiga na vidiku! Naša knjiga! ♥ ♥ ♥

– Žana Sunara

PRIČA PRVA (od 2.12. do 10.12.2012)

Nedjelja popodne, na seminaru sam. Torba mi je na podu. U neko doba osjetim da mobitel vibrira, ali ne reagiram. Drugi put. Treći put. Rukom krenem prema torbi, izvučem mobitel i vidim 7 propuštenih poziva i poruka. Naravno, svih sedam poziva od Zakonitog. Otvaram poruku: “Marinu je loše. Hitno se javi!”
Proljev, povraćanje i užasna glavobolja. S njim je na putu od dežurne ambulante prema bolnici. Nakon sat vremena, opet poziv: “Nisu ništa otkrili. Gledali mu i fundus oka. Ništa. Dao sam mu ibuprofen. Sad spava.” Seminar još traje. Seminar završava. Večera. Krećemo prema vlaku. I hopsam li ga hopsam.

Nakon cjelonoćnog truckanja, stignem kući zgužvana i mrtva umorna. Marin spava s velikom temperaturom. Budim obojicu, oblačimo se i pravac u pedijatra. Dr. nas hitno šalje u bolnicu. U bolničkom hodniku kaos. Bolesna djeca, policija, hitni slučaj, spašavaju život petnaestogodišnjakinji. Četiri liječnika i tri medicinske sestre. Ne stižu sve. Moje hvala, hvala, hvala pokriva tu buku u bolničkom hodniku sve dok na hodnik nije izašla sestra sa tri bočice sirupa protiv bolova i temperature. Dijeli bolesnoj djeci da se umire, dok spašavaju tinejđericu. Marinova glavobolja ne prestaje. Plače. Ustvari, urla od bolova. Sirup malo ublažava stvar. Konačno dolazimo na red. Tri liječnika oko njega. I nakon pregleda, sva tri zaključuju: hitno na odjel, dijagnoza – meningitis. Odlazimo na odjel.

Dolazi liječnica. Četvrta po redu. Opet pregled i zaključuje kako se lumbalna punkcija mora napraviti odmah. Hvala, hvala, hvala, hvala, a pri tom mi se noge tresu. Liječnica me gleda, vrati se do mog sina i kaže: “Ajde , zlato, pokaži mi još samo ovo: sjedni i dodirni desnom petom lijevo koljeno.” Moj junak hrabro odradi i tu vježbicu. Ona me pogleda i kaže: “Odgađamo punkciju za ujutro.” Odlazimo prema sobi, kroz hodnik dolazi i peti liječnik. Peti po redu taj dan. Hvala, hvala, hvala, hvala… opet isti pregled, opet junačina sve ponavlja vidno iscrpljen i umoran. Dr. No 5 kaže ovako: ” Ne mogu vam reć da sam stoposto siguran, ali ja mislim da tu ni m od menigitisa NEMA! Neka prespava ovu noć pa ćemo vidjet ujutro. “

Zaspala sam ko top. Otkako sam otvorila oči slijedeće jutro, uhvatih se kako hvala, hvala, hvala, ne izlazi iz glave. Stižem u bolnicu u 6.30. Moje zlato još spava. Glavobolja se umirila. Sirup protiv bolova je dobio prije sedam sati. Dolazi sestra oko 8.00 sati i kaže da ne smije ništa jesti i piti dok ne završi konzilij. Dakle, znamo šta se čeka. Hvala, hvala, hvala…….
8.50. ulijeće sestra i kaže:”Marine, sve smaži sa te tacne i popij sve sokiće koje imaš i svu vodu iz bolničkog vodovoda!!!” OOOOOOOOOOOOOOOOO, YEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEESSSSSSSSSSSSSSS!!!!!

Dijagnoza je upala gornjih dišnih puteva. Sedam dana primanje antibiotika intravenozno. Dok je tri dana bio u bolnici , davali su mu preko braunile. Kad je pušten kući, dolazili smo svaki dan na “bockanja”. Tako to moj junačina zove. A bockanja…. Pri svakom ubodu, vene pucaju al on to hrabro podnosi “jer je dobro za zdravlje”. U subotu krenemo opet na bockanje i kaže on meni: “A šta misliš, oće li me opet sedan puta bockat?” “Mislim da danas neće.” Gleda on mene i kaže.” Hvala, mama!” Moj petogodišnjak. “Zašto hvala?”, pitam ja. “Pa zato šta me hrabriš. Ali san ti ja već dobija diplomu za hrabrost nekidan. I reka san onoj teti šta me izbockala:”Hvala!” i mislin da me danas neće puno bockat.”

U ambulanti “naša” sestra i jedna nama nepoznata, s drugog odjela. Kaže joj ova naša da je to taj dječak kojemu pucaju vene. Ja više nisam bila uključena u razgovor. Nova teta počinje priču s Marinom, i usput pregledava ruke. Uzima iglu i jen, dva, tri. Gotovo! Marin me gleda, pa gleda nju, pa opet mene. “Čoviče, ne mogu virovat!”, ispali ko iz topa. Teta odvali sa stolice! I da ne duljim, u razgovoru zaključimo kako živimo ulica do ulice! A nismo se poznavale.
Sutradan, tržimo našu tetu, ali nje nema. Ne radi. Ali je poslala drugu tetu, svoju kolegicu. Koja je isto na jen, dva, tri našla venu, dala antibiotik. I to je to. Hvala, hvala, hvala!

17.12. je kontrola. Čekamo. Hvala, hvala, hvala…

– Žana Sunara

Meni su najljepša iskustva vezana uz hooponopono ona koja su vezana za programe s kojim sam se pomirila.

Svjesna sam da su sve programi, i da se čistim hopsajući, meditirajući… ali postoji u meni neki program koji misli da se nekih programa neću nikada riješiti… i da si ne bih otežavala život i da ne bih imala očekivanja, od nekih stvari sam “odustala”, jednostavno sam pustila… neka bude onako kao treba biti, meni se više ne da s tim zamarati.

E, kad se takav jedan program odlomi od memorije i potone u Nuli i nestane zauvijek, ostanem zatečena… oblije me neopisiva zahvalnost, i nekakvo unutarnje olakšanje, uz svjesnost da je sve u redu i da će uvijek sve biti u redu… To su mi najljepša iskustva vezana uz hooponopono, a ne ona vanjska (kojih ima… već sam navikla na njih), nego baš ta nutarnja, jer su se desila negdje unutra u samom središtu moga bića…♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Dragi administratori ho’oponopono bloga. Vidim da ljudi koji prakticiraju Ho’opnonpono dijele svoja iskustva, pa sam riješila da podijelim i ja. Stoga vam pišem.

Ja znam za Ho’ponopono otprilike godinu i pol do dvije. Povremeno sam hopsala, kad bih se sjetila, najčešće kad bih imala neke poteškoće.

Prije otprilike dva mjeseca odlučila sam intenzivno hopsati. Samouka sam, pa sam tragala po internetu za literaturom i uputama. Pročitala sam i Nulte granice, gledala razna videa, čitala forume i blogove. Našla sam i vas i sretna sam, jer dobijam na blogu puno motivacije.

Vjerojatno je bolje kad se sudjeluje na seminaru, ali bolje je hopsati nego ne. Dakle, od kad čistim, a radim to gotovo neprekidno po cijele božje dane, i kad sam svjesna nečega što treba čistit i kad nisam. I što se sve dogodilo?

U narednom periodu trebam početi raditi u jednom uredu i bilo mi je zlo od pomisli na to, jer su kolege u uredu pušači i puše u prostoru, nije bilo uređeno radno mjesto za mene, trebala bih raditi u bučnoj i prometnoj prostoriji i tako… bila sam nesretna svaki put kad bih pomislila na taj posao i osjećala strašan otpor. A onda sam čistila, čistila, čistila. I nakon nekog vremena posjetim ured, kad – kolege su same odlučile da u radnom prostoru više neće pušiti. Također su odlučili okrečiti prostoriju, pa sam iskoristila priliku da istovremeno pripremim svoj budući ured – zasebnu prostoriju, koja je sada svijetla i čista i bit će ugodna za rad.

Također, od kad hopsam, ljudi su drugačiji prema meni. Pristupaju mi s osmijehom i rado razgovaraju – čak i mrgodne prodavačice. Evo jutrošnjeg primjera: u pekari u kojoj kupujem kruh radi jedna mrgodna mlada prodavačica. Nikad se ne osmjehne, a kad zapakira kruh u vrećicu, vrećicu ostavi tako da su ručke daleko od kupca, pa se morate protegnuti da biste je dohvatili. Ja se nisam dala smesti, nego kad sam osjetila da se počinjem ljutiti, u sebi sam rekla volim te, hvala ti, volim te, volim te, oprosti mi, volim te… Elem, dođem ja tako jutros i kažem: dobro jutro, kod vas je tako ugodno toplo. A prodavačica, za divno čudo, odgovori ljubazno, dohvati kruh i pecivo koje sam tražila, stavi ih u vrećicu i… zamislite, okrene ručkice prema meni.

Također – brže i lakše obavljam sve što radim, komunikacija s ljudima mi je bolja, osjećam puno više mira u sebi, ponovo se mogu radovati stvarima koje je ubilo sivilo svakodnevice i koje dugo nisam primjećivala. Ujutro se budim vesela i radosna, bez straha koji je dugo bio moj životni pratilac. Osjećam da mogu sve, jer me podržava život. Mala čuda primjećujem svaki dan oko sebe. Stvari se poslaguju baš onako kako treba i sve nekako klizi.

Hvala vam, volim vas.

Milena