Dragi administratori ho’oponopono bloga. Vidim da ljudi koji prakticiraju Ho’opnonpono dijele svoja iskustva, pa sam riješila da podijelim i ja. Stoga vam pišem.

Ja znam za Ho’ponopono otprilike godinu i pol do dvije. Povremeno sam hopsala, kad bih se sjetila, najčešće kad bih imala neke poteškoće.

Prije otprilike dva mjeseca odlučila sam intenzivno hopsati. Samouka sam, pa sam tragala po internetu za literaturom i uputama. Pročitala sam i Nulte granice, gledala razna videa, čitala forume i blogove. Našla sam i vas i sretna sam, jer dobijam na blogu puno motivacije.

Vjerojatno je bolje kad se sudjeluje na seminaru, ali bolje je hopsati nego ne. Dakle, od kad čistim, a radim to gotovo neprekidno po cijele božje dane, i kad sam svjesna nečega što treba čistit i kad nisam. I što se sve dogodilo?

U narednom periodu trebam početi raditi u jednom uredu i bilo mi je zlo od pomisli na to, jer su kolege u uredu pušači i puše u prostoru, nije bilo uređeno radno mjesto za mene, trebala bih raditi u bučnoj i prometnoj prostoriji i tako… bila sam nesretna svaki put kad bih pomislila na taj posao i osjećala strašan otpor. A onda sam čistila, čistila, čistila. I nakon nekog vremena posjetim ured, kad – kolege su same odlučile da u radnom prostoru više neće pušiti. Također su odlučili okrečiti prostoriju, pa sam iskoristila priliku da istovremeno pripremim svoj budući ured – zasebnu prostoriju, koja je sada svijetla i čista i bit će ugodna za rad.

Također, od kad hopsam, ljudi su drugačiji prema meni. Pristupaju mi s osmijehom i rado razgovaraju – čak i mrgodne prodavačice. Evo jutrošnjeg primjera: u pekari u kojoj kupujem kruh radi jedna mrgodna mlada prodavačica. Nikad se ne osmjehne, a kad zapakira kruh u vrećicu, vrećicu ostavi tako da su ručke daleko od kupca, pa se morate protegnuti da biste je dohvatili. Ja se nisam dala smesti, nego kad sam osjetila da se počinjem ljutiti, u sebi sam rekla volim te, hvala ti, volim te, volim te, oprosti mi, volim te… Elem, dođem ja tako jutros i kažem: dobro jutro, kod vas je tako ugodno toplo. A prodavačica, za divno čudo, odgovori ljubazno, dohvati kruh i pecivo koje sam tražila, stavi ih u vrećicu i… zamislite, okrene ručkice prema meni.

Također – brže i lakše obavljam sve što radim, komunikacija s ljudima mi je bolja, osjećam puno više mira u sebi, ponovo se mogu radovati stvarima koje je ubilo sivilo svakodnevice i koje dugo nisam primjećivala. Ujutro se budim vesela i radosna, bez straha koji je dugo bio moj životni pratilac. Osjećam da mogu sve, jer me podržava život. Mala čuda primjećujem svaki dan oko sebe. Stvari se poslaguju baš onako kako treba i sve nekako klizi.

Hvala vam, volim vas.

Milena