Uvijek sam imao emocionalnih problema sa oproštajima. Ne znam zašto, vjerovatno sam romantičar koji od nekud vjeruje da je dobro samo ono što je vječno. Uvijek mi se javlja reakcija u tijelu, žmarci u listovima i stopalima slični fenomenu „restless legs“, kad sam suočen sa nadolazećom promjenom. I pošto je strah automatska reakcija na promjenu, impuls za promjenom najčešće nije nikad dolazio od mene, već izvana.
Trenutno sam suočen sa situacijom da prelazim iz jednog ureda u drugi, što nije jednostavno jer me većina kolega u starom uredu smatra dijelom uže strukture firme i pošto postoji vrlo velika konkurentna napetost između starog i novog ureda. Razlog je naravno novac, tj. divovski projekt koji je upravo moj budući ured zgrabio ispred nosa onom starom. Od tada je odnos imeđu ta dva klana sve drugo osim ljubavi i kolegijalnosti. Ne trebam ni spomenuti što onda znači moj odlazak u „neprijateljski„ tabor. Zbog škakljivosti situacije plus činjenice da šest godina rada ovdje nije kratko razdoblje, odlučio sam svjesno ući u taj proces, cjelinom svog bića, prihvaćajući potpunu odgovornost za taj čin. Znajući da je odluka o neotkrivanju moje buduće luke ispravna, istovremeno sam se pitao kako ću uspjeti odoljeti naletu stotine znatiželjnih kolega.
Ponirući u raspoloženje rastanka, sjetio sam se da sam dolazeći prije 6 godina u ovaj ured, kojeg sad napuštam, otišao iz onog prije njega da se nisam ni oprostio. Rekao sam tadašnjem šefu da neko vrijeme odlazim pomoći prijatelju i da ne znam koliko će to trajati.
Sjećajući se emocionalnog stanja u kojem sam se tada nalazio, uviđam da sam istovremeno bio i ljut (na staroga šefa) i preplašen (onim što me čeka na novom poslu). Ta simbioza emocija, koja začuđuje samo na prvi pogled, nije mi dala mogućnost da rastanak prihvatim u potpunosti. Promatrajući sebe sada, u ovoj aktualnoj promijeni, iako je situacija daleko kompleksnija, primjećujem nedostatak i ljutnje i straha. Jedina meni uočljiva razlika između situacije onda i sada je praksa ho`oponopona.
Naravno da sam puno puta pretumbao mentalnu listu „za i protiv“ promjene, ali neka vanjska sila koja se uvukla u moje energetsko tijelo, stvorila je unutrašnji pritisak koji je sa vremenom postao neizdrživ. Istovremeno me je pomisao na oproštajnu zakusku i pisanje oproštajnog maila dovodila do ruba nesvjestice, osjećajući se pritom kao bezvrijedni izdajnik. Jedan unutrašnji glas, kojeg sam očito navikao prihvaćati kao vlastiti, bi mi uporno dodavao: „Ti to ne možeš!“,“Daj čovječe nemaš šansi…“.
Moje iskustvo je da ukoliko ne položimo jedan životni ispit, očekuje nas uskoro isti takav, samo puno teži. Nitko mi/nama nije kriv što prvi ispit nisam/nismo shvatili kao pripremni trening.
Zahvaljujući hopsanju, uspio sam se koliko toliko dovesti u normalu da sam mogao učiniti nešto meni dotad nepojmljivo: ugovoriti sastanak sa personalnim šefom (koji je zanimljivo i kolega iz prošlog ureda) i reći mu da napuštam ured. Nekoliko dana kasnije, tijekom sastanka, sa zaprepašćujućom lakoćom sam objavio odlazak pred cijelim projektnim timom, tokom kojeg sam konstantno hopsao i „vidio“ kada i što moram reći. Nakon toga sam mjesec dana preživio kao „sretni izdajnik“. Na dan oproštajne svečanosti, odaslao sam oproštajni mail sa pozivom na zakusku i bio dovoljno priseban da isprintam listu svih zaposlenika s fotkama, postavio je na radni stol i programiranu čašu sa vodom postavio na žuti podsjetnik sa natpisom „hvala vam, volim vas“. Sjedim tako to popodne pred računalom, sjećajući se koje mi je horor scenarije moj „vlastiti“ um nudio kao neizbježne, dok sam u mislima prolazio scenarij oproštaja.
Ono što se dogodilo to popodne tokom zakuske i kako sam se ja pritom osjećao, upravo je bilo suprotno svim tim mentalnim predlošcima. Promatrao sam sebe dok sam pričao s kolegama, ne prepoznavajući se. Šarmantan, veseo, komunikativan, šaljiv, srdačan… Otkud se pojavio sad ovaj čovjek? Gdje se dosad skrivao? S vremenom bi osjetio energetske drhtaje u tijelu, kad bi se približavao neki agresivniji kolega, zahtijevajući razloge, informacije. S čuđenjem sam primjećivao kako se situacija sama razriješava ukoliko se ne uplićem u emocionalni dijalog sa tom osobom, već samo promatram, čekam i zračim srdačnošću i mirom. Tada bi se obično pojavila neka treća osoba i odvratila nam pažnju te bi neugodni kolega zaboravi što je zapravo htio. Ne bih to bio ni primjetio da se nije desilo nekoliko puta, pa sam počeo uživati u promatranju, neuplitanju i „plivanju“ u čari te vibracije, u sadašnjem trenutku lišenog bilo kakvog očekivanja, straha ili ljutnje. Gledam i ne vjerujem da sudjelujem u teatru kojeg ne režiram ali koji ipak slijedi moju namjeru. U tim trenucima nema klasičnog hopsanja, već samo bivanje u ugodnom osjećaju vibracije koja dolazi iz predjela srca. Kao da time stvaram polje ljubavi i zahvalnosti oko sebe i sa njim nesvjesno režiram situacije, stvaram svoj svijet, onakav kakav hoću. Tu i tamo bi se sa zahvalnošću sjetio „saveznika“, koji je odrađivao svoj dio posla na radnom stolu.
Znajući koliko me komunikacije sa ljudima obično umaraju, a pogotovo ovakvo okupljanje naroda, u kojem sam igrao ulogu i kuhara i konobara i domaćina i zabavljača, iznenadila me činjenica da sam došavši tu večer kući, bez dugog premišljanja odjurio na uobičajeni tjedni trening nogometa s kolegama. Znao sam da će doći i neki od onih neugodnih kolega, ali nisam htio odustati. Htio sam ići do kraja i oglušiti se na one mentalne poruke tipa „Šta ćeš! Umoran sam! Dosta je bilo! Ne traži đavla kad je sve tako dobro prošlo.“ Da skratim, hopsanje i igranje nogometa ne samo da sprječava ozljede, već garantira uvjerljivu pobjedu.
Sutradan u novoj uredu, vrijedno hopsajući, ostao sam zabezeknut pronašavši dvije prazne plave boce u kuhinji.
Hvala mi/vama i volim se/vas.
– Dado Felix
Ho'oponopono Tehnika 