Dragi moji koji volite i koji zahvaljujete kao i ja, prvo da se ponovo zahvalim Tanji koja je pokrenula grupu Ho’oponopono HVALA TI (vjerujem da sam to točno snimila). Ovakav sadržaj, toplinu, podršku, sistematičnost, ljepotu odnosa i efikasnost “tehnike” još nisam srela. A puno sam sretala i radila :).

No, razlog zašto vam pišem je slijedeći: nakon puno običnih čuda koje sam registrirala u razdoblju otkad primjenjujem hop hop, i koji se od predhodnih razdoblja razlikuju po tome što ih je bilo više u jedinici vremena, konačno se dogodilo veliko čudo. VELIKO!…… ČUDO!…….. iz kategorije nemogućih. Pripremala sam se hopsanjem dva dana, ali bogami i umom i logikom (tak mi je drago da ga nisam prezrela i uništila). U kombinaciji dali su dobitni rezultat!

Pa još jednom HVALA – od srca iz njegove dubine i s beskrajnim poštovanjem svima koji sudjelujete!

Kako imam u planu još nekoliko čuda koji iz ove perspektive djeluju jednako nemoguće, nastavit ću vas izvještavati o rezultatima (ne obećajem i sadržaj – to je rezervirano za intimne prijatelje i često za moje polaznike koji iz mog života uče kao i iz drugih izvora 🙂 ).

Volim vas! I hvala vam!

– Mara Doljak

Kako se tehnikica brzo širi… čudo jedno. 🙂 Svakodnevno preko foruma dobivam porukica s pitanjima i mailam se s ljudima koje ne poznajem, a zajednički poznanici su ih uputili na mene.

Za hopsi-kavicu u Varaždinu su zainteresirani i ljudi koji još ni ne prakticiraju tehniku. 🙂

Ono sto mene veseli u cijeloj toj priči je činjenica da sam još uvijek bez kompa, ali na neki čudesan način dobijem pristup taman kada primim poruku osobe koja je negdje zapela.

Ima toga još, ali kako tipkam s moba, ostaviti ću to za neke druge dane;)
Želim vam reci da čak i kada smo uvjereni da neke stvari ne možemo napraviti i kada nam se čini da nam okolnosti ne dopuštaju da nekome pomognemo – na nama je samo da čistimo, a Božja milost će pronaći način… Bogu se zbilja možemo prepustiti s povjerenjem. ♥

– Petra Varsić

Evo mene dobri ljudi, došla sam vam na bevandu (sok od mrkve i jabuke)…

Uglavnom. Ja radim OVO već 4 mj….. i napokon, jao sreće u mene! Ne mogu ni objasniti koja sreća… Sve je krenulo na bolje…
Tuga, loši snovi, depra je trajala 2 mjeseca. To znači da u prošlom životu nisam bila tako zločesta;););):)  A nadam se da ću u sljedećem dobiti mogućnost da pomažem više nego sada….

Razmišljala sam već duže o tibetanskoj zdjeli, kako bi bilo dobro da je imam i koristim u svom radu s ljudima, (jer njen zvuk je moćan, opuštajući i iscjeljuje dublje razine bića), ali nisam imala novac za nju, a još je i trebalo potegnuti do Zagreba (izgledalo mi je nemoguća misija)…

Više nisam ni mislila o tome intezivno (ali već duže hopsam i zahvaljujem na onome što imam), kad zove mene prijateljica jednu večer i kaže: Čuj, idemo u Zagreb na Velesajam, i ima još jedno mjesto u autu, bi li željela ići s nama? Zašto ne, pa to je znak odozgo, otvorilo se, idem u Zagreb kupiti zdjelu, juupii!, još ću se i zabavljati, sa dobrom sam ekipom, neće mi bit naporna vožnja.
Dobila sam i novac koji mi je trebao “na čudesan način”…

I dalje je sve bilo vođeno, nisam ni trebala tražiti dućan po Zagrebu, i oni su bili na Velesajmu! I ne samo to, baš taj dan “SLUČAJ-no” je došao učitelj i pionir zvukoterapije Petar Hess tako da sam dobila na licu mjesta i dvije besplatne radionice o tibetanskim zdjelama i načinu korištenja, ali i najbolji savjet od njega koja bi mi zdjela najviše odgovarala, u mom radu, i točne upute kako ću je koristiti! Uz sve to, još i 22% manju cijenu,  jer sam kupila na sajmu, a ne u dućanu….

Dragi moji.

vrijeme je da podijelim priču o mojoj sestri s vama. Da znate kako ne treba dignuti ruke NIKADA.

Moja sestra Tanja sada ima 43 godine, a u svojoj 19-oj godini je preživjela tešku saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobila teško nagnječenje mozga. 100% je psihički invalid. Njen put je bio živi užas.

Liječili su je lijekovima za paranoju i shizofreniju od kojih je zadobila još veća oštećenja. Uopće nema sjećanja iz prošlosti, tek par slika koje joj je um uspio zadržati. Stalno halucinira, i stalno zaboravlja. Kada bi nagonski prestajala piti lijekove jer joj ne čine dobro (ti lijekovi imaju užasne nuspojave), tada bi sasvim potonula te bi bila hospitalizirana po mjesec dana. Tamo bi je vezivali za krevet i trpali to smeće u nju. Nakon dugo godina, naišla je na liječnicu kojoj je zaista stalo. Ona joj je ukinula te lijekove i napravila još neke testove te joj sada daje nadopunu kemikalija koje njen mozak ne proizvodi zbog udarca. Motorika joj je slaba. Sklona je depresijama. I dalje ima halucinacije raznog tipa. Neću duljiti priču o njoj jer je doista teška i mučna.

Naravno da je po običaju, zakasnio na kavu. Pola sata. Nebitno. Kiša vani pljušti, on ulijeće u kafić, nervozno baca cigarete na stol i započinje monolog: “Lega san. Zaspa. Umoran ka pas. Nisu me probudili. Da nisi nazvala, ne bi ni doša.”

Cerada vanjskog zida kafića drhti pogurana vjetrom i kišom i onaj metalni dio klapa li ga klapa. Ali ja to ne čujem. “Daj, molin te, reci joj neka prikine klapat! Živce mi je iščupala!” Okrenem se, pogladim ceradu i kažem: “Aj, molin te, samo stani na po ure, iman nešto jako važno pričat. Hvala ti, hvala, hvala!” On me gleda i kaže: “Čuj, znan da imaš dijagnozu, al da je tolko uvatilo ……..” I počne se smijat, kao i svaki put, jer su sve naše kave natrpane brzinskim prepričavanjem što se dogodilo od zadnjeg puta, jer obično nemamo vremena za duge razgovore. Dugi razgovori su za chat. Ali danas…
Danas sam ja trebala ispričat, na njegov zahtjev, otkud odjednom toliki mir u meni, odakle mi lakše prihvaćanje života, odakle mi sjaj u očima, i gdje je i zašto je nestala ta silna nervoza nakupljana godinama u meni. Kažem, trebala sam ispričat, ali nisam. A zbog toga smo i ugovorili kavu. Jer chat nema intonaciju.

Pričali smo. O svemu. Samo ne o onome o čemu smo trebali. Čitavo vrijeme njegovog monologa vrtilo mi se u glavi hvala, hvala, hvala… Slušala sam priču tipa: “Ajme, ludila. Pa me vuku vamo, pa tamo, pa neman mira…., pa posal…, pa dica…., pa žena, pa mater….”. U jednom trenutku, između hvala, hvala, hvala, ubacim samo jedno (u mislima, naravno):”Daj smiri se. Sve će bit dobro.” I potapšem ga ( U MISLIMA!) po ramenu. Lijevom. On sjedi s moje lijelve strane i u tom trenu se okrene i kaže: “Majke ti…!!!” Iza njega je zid. Do njega zid. Nema nikoga. “Šta je?” – pitam ja. “Ma učinilo mi se da me neko potapša po ramenu!”
Navukla sam osmjeh broj 16 i nastavila zahvaljivat. I ne mogu reći da nisam protrnula. Jesam.

Sjedio je kao i uvijek do mene, meni s lijeve strane. I počeo pričat kako ga: “….. boli kičma i da ne može on ovako sidit i da se mora pribacit priko puta da me može bolje vidit…”. I ja opet, u mislima ga potapšem po ramenu i kažem: “Sve će bit dobro. Volim te, volim te, volim te.”
“ISUSE BOŽE!!!”
“Šta je bilo?” pitam ja.
“NETKO ME TAPŠE PO RAMENU!!! DRUGI PUT!!!”
“Pa jel’ ti možda neugodno zbog toga?”
“Ma nije, samo se moran pribacit na drugu stranu, jer se moran pribacit na drugu stranu!!!”

Prebacio se na drugu stranu stola. Pričali o svemu i svačemu. Cerada je i dalje lupkala. I nije mu smetala.
A ja više ništa nisam čula osim kiše i one rečenice: “Netko me tapše po ramenu.”

– Žana Sunara

Nedugo što je moja kćer postala udovica, jedan susjed ju je počeo gnjaviti, i maltretirati. Nije bilo fizičkog nasilja već psihičkog. On ju je oblijetao, pratio, zvao… I ja sam ga mrzila. Vikala sam na njega, tjerala ga, ali sve uzalud. Vrijeme je prolazilo i ništa se nije mijenjalo na bolje. Dapače, stvari su bile sve gore. Mislila sam da ću izluditi, a da će mi taj čovjek uništiti kćer. Molila sam se da taj čovjek nestane iz života moje kćeri ali uzalud.

Onda sam dobila savjet da pokušam nešto sasvim drugačije. Umjesto mržnje da se poslužim ljubavlju. I to prema tome čovjeku. Na prvi tren grozna pomisao, ali kako sam bila očajna pokušala sam i to.

Isplatilo se. Nakon 2 tjedna prestao ju je opsjedati i maknuo se iz njenog života. Nakon godinu dana, za Božić poslao nam je čestitku sa dobrim željama i isprikom za njegovo ponašanje koje ni sam sebi nije znao objasniti.

– Ognjen Livada

Shvatila sam koliko je moj um bio problem, i koliko uvijek sve počinje iz uma…

Ja sam prije mislila da moja sestra neće prihvatiti ništa moje šta joj predložim od duhovnih tehnika, čak ni najbolji savjet, jer je tako bilo u prošlosti (a um znamo živi u prošlosti). Ali danas (očito nisam bila u umu i nisam ništa razmišljala, nego me energija vodila) kad me sestra nazvala, i kao i uvijek počela pričati o svojim problemima – kako je njoj teško s mamom (inače živi s majkom, koja je teška osoba i zaista nije lako s njom), da ona ne zna šta će s njom, da postoji li neka tipka “delete” pa da ona nju izbriše iz svog života…

Ja odgovaram onako nehajno: pa postoji ti u ovoj tehnici koju ja radim tipka “delete”, a sastoji se od Volim te i Hvala ti, i s njom ne možeš izbrisati “nju”, ali mijenjaš sebe, a time se mijenjaju i stvari oko tebe, i rješavaju problemi… Nakon što sam joj nekoliko puta ponovila da baš svemu što joj se događa u životu kaže volim te i hvala ti, težina u njenom glasu je nestala, energija se promijenila, počela se smijati glasno od sveg srca, šalila se sa mnom i na kraju razgovora je još pjevala thank you, thank you, thank you…

Ja sam ostala u čudu, i samo mogla zahvaljivati na tome (a to se moglo desiti upravo zato jer ništa nisam očekivala ni zahtjevala od nje), i spoznala sam da baš ništa nije na meni, da ja samo trebam biti otvorena za božansko vodstvo, i da će onda uvijek prave riječi naći svoj put…

– Ivana Shanti

Evo sam jutros bila toliko dirnuta jer se jedna stvar (ne mogu opisivati koja je to) nakon duuuuuugo duuuuugo mjeseci pokrenula u najljepšoj svojoj formi i znam da je to rezultat HO-a jer sam prije toga probavala sve što sam znala o duhovnim i psihološkim tehnikama ne bi li se to bar malo oplemenilo i nije mrdalo s mjesta. Jutros sam samo zanijemila i s očima punim suza tiho nastavljala: hvala ti i volim te. ♥ ♥ ♥

– Dena Žuvan

Ako ćemo o znakovima, šta kažete na ovo: u zadnja dva miseca riknija mi je štapni mikser. Malo iza toga, u istom danu, obe televizije. Riknija mi je kompjuter (nešto zbog čega ne mogu slušat sa youtuba). Mašina za robu je činila brum, brum, al se nije vrtila. Onda san joj liiipo objasnila da je puno volin i da ako ne počne okrićat bubanj da ćemo se svi u kući usmrdit, i da znan da joj je teško već 12-tu godinu vrtit tjedno cca 7 do 10 puta. I onda se zavrtila, pa ću to kontat ka da i nije riknila. Čekan slijedeći znak. 

– Žana Sunara