Draga Karmen,

uvijek sam se smatrala iznimno razumnom i intelektualnom osobom i sad sam shvatila da u biti ništa ne znam, a to znači i da je sve moguće. Sve ono što mi se dogodilo u životu vodilo me do onog trenutka tamo sa svim onim ljudima, sve lijepo i sve ružno dobilo je smisao. Moje unutrašnje dijete dobilo je lik, ime i alat, a ja sam dobila priliku da ispravim sve one godine u kojima sam ga zanemarivala. Nema riječi kojima mogu opisati ono što sad osjećam i onaj osjećaj kad sam shvatila da je moje tijelo samo djelić onoga što sam ja.

Čitav život bila sam drugačija, a sad znam i zašto, moja duša našla je svoj dom… hvala, hvala, hvala, ovo je moralo van iz mene, vidimo se dogodine.

– Ivana Vuletić

Često brkamo ulogu uma u HO i nismo na čistu da li nam u cijeloj priči smeta time što nas stalno dekoncentrira svojim upadicama i crvom sumnje.
Um je taj koji odabire koja duhovna tehnika nam odgovara, jednako tako smo se njegovim posredstvom odlučili za hopsanje. No, tu priča nije gotova ma koliko mislimo da nam on u daljnjim koracima smeta.
Njegova vrlo važna zadaća je upravo ta koju želimo izbjeći, ali je neophodna kako bismo otpuštali. Mi smo projektori, a život nam se ogleda na platnu po kojem se vrte programi što se nalaze u nama. Živimo situacije koje su naša sjećanja i podaci obojali, složili u filmić i zakotrljali u projektoru.
A um? E, on je taj urednik koji odabire. On je taj koji nam uporno dokazuje da imamo materijala za čišćenje upravo tako što nam stalno kopa po skladištu podataka, izvlači ovo i ono te brže-bolje trpa u projektor.

Probajmo se oduprijeti nagonu da identificiramo što otpuštamo. Recimo, ako volim slatko, imam potrebu svaki dan uzeti malo čokolade, ne znači da trebam otpustiti voljenje slatkoga, nego (možda) neku traumu iz prošlosti koja je ostavila psihološki pečat i ja je kompenziram sa šećerom! Zaista nemamo pojma što je čemu uzrok, može biti bilo što, bilo čemu. Zapravo, osjećaj tereta koji nam daje neka navika koju smo primijetili služi samo kao senzor da se iza nje kriju cijele serije drugih navika i programa. Zato se neke stvari teško otpuštaju, jer im mi uporno dajemo identitet, nabrajamo ih, dodatno se tako identificirajući s njima. Narkoman ne može otpustiti ovisnost o drogama. Ali može pronaći svrhu života tako da otpusti osjećaj napuštenosti, maltretiranja iz djetinjstva ili potrebu da bude netko drugi. Udruge i komune za liječenje ovisnosti su uspješne jer im nadomjeste te traume angažirajući ih najčešće u fanatičnu vjeru (drugi oblik ovisnosti). No to je program zamijenjen programom, radije nego iscjeljenje. Jer traži rješenja vani, uvijek vani, što je temeljni program ljudske vrste uopće.

Hopsanje je jako apstraktna praksa (trebala bi biti, IMO). “Volim te” je tu zbog kultiviranja svijesti o Ljubavi koju već imam u sebi u ogromnim količinama, ali sam to zaboravio i zatrpao podacima. Tek kada odustanem od otpuštanja ovisnosti za slatkim, onda ga imam prilike zaista i otpustiti, a da to i ne primijetim jer nema borbe. Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža)! Tek kada sam se prestao boriti sa cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio. Duhan je bio “gušt” uz kavu, poslije jela, uz ovo, uz ono – sve to nije bilo potpuno bez tog zadnjeg čina pušenja cigarete. Kada sam se predao kavi, jelu, ovome, onome, da budu kompletni i gušt sami po sebi, tada mi nije trebao duhan da bi to postigao. Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja .

Gušt života je u nama, on je duboko integriran u sve pore našeg Bića. Po meni, “Volim te” služi samo za osvještavanje ove energetske činjenice koja zatim gradi samodostatnost, veću perspektivu na misterij svijesti i samim tim nevezanost za tzv. probleme.
Zašto je teže hopsati kada je sve savršeno i lijepo, a kada je frka onda hopsamo kao ludi? Zato jer se identificiramo sa frkom, uskačemo u njen vrtlog, vrtimo se zajedno s njim i želimo iskočiti. Kada je sve lijepo, onda se “sunčamo na plaži” i dišemo . To nam je više nego dovoljno, pa nam se ne da hopsati, čini se kao višak.

Nas ne bi trebalo zanimati kako problemi izgledaju, što su, odakle su, koji su uzroci, pa čak ni kako se zovu! Jer nas ne zanima kako se zove kad nam je lijepo, niti odakle dolazi, nego smo duboko integrirani u to iskustvo opuštenosti. Provjerite samo osjećaj u svom stomaku, on vam je vrhunski senzor, je li vam divota ili je panika? .
Rješavanje problema nije cilj, nego posljedica. Ako nema stijene u moru, priljepak se neće imati za što uhvatiti nego će otplutati dalje. Zato nam nisu potrebne gradacije tipa: “neke stvari se sporije otpuštaju, nisam još to i to otpustio, teško mi to odlazi” i slično. Sve su to stijene i nadograđujemo ih kroz imenovanje takozvanih “stvari koje otpuštam”. A to je sve napamet, nagađanje, pretpostavke, program koji objašnjava program.
Otpuštam strah, dopuštam Ljubav, to je sva identifikacija, dalje od toga nije potrebno! Volim te kako bih dopustio Ljubav, a otpustio…nemam pojma, nije me ni briga.

– Neno Lubich

U ovom vrlo teškom periodu života, zakrčena programima, shvatila sam da ovakav život nema smisla i vodi u bolest.
Želim li ja to?
Ne, naravno da ne zelim. Ceka me toliko toga u zivotu a ja padam vec na pocetku. Da bi sacuvala sebe krenula sam u potragu. Put me doveo hoponoponu .
Po prvi puta u životu zaista sam se trebala suočiti sa sobom i svojim strahovima, preuzeti potpunu odgovornost za sadašnji trenutak i čistiti, čistiti, čistiti sve nevaljale programe koji su oblikovali moje razmišljanje i moj dosadašnji život. Bilo je i više nego jasno da nema nikoga drugoga koji to može učinit za mene, a biti jaka bio je moj jedini preostali izbor. Ovog puta ostala sam sama sa sobom, doslovno gurnuta u transformator, jer više jednostavno nije bilo vremena za izvlačenja, bježanja, skrivanja.
To je to – ovo sad ce odrediti moj karakter i moj budući zživot.
Čišćenja su trajala neko vrijeme dok ne bi očistila određeni program. Kad god bi mi se pojavile misli koje bi se opetovano ponavljale u mom umu i stvarale problem, zamjenila bi ih božanskim mislima- riječima koje zvuče, vibriraju i zaista jesu čista božanska ljubav.
Žao mi je, oprosti molim te, hvala ti, volim te.
Te riječi postale su moj štit. Štit od same sebe i vlastita nerealnog straha. Štit od toga da se ne uništim pred crnilom. Strah je tama. Strah je nedostatat božanske ljubavi. Odvaja te od Izvora.
Dok bi se čistila, vibracije mog bića bi se podizale. Uz to sam i meditirala i svakodnevno se otvarala božanskoj ljubavi.

Kad brišeš sve te programe, ono što nakon njih ostaje je ogroman prostor koji žudi za tim da bude ispunjen ljubavlju, kreativnom snagom, mirnoćom i potpunom svjesnošću. Zaista, kad jednom krenes čistiti sebe, postaješ mnogo svjesniji svega. Bez pomagala, bez drugih ljudi, bez alkohola, bez tabletica…čista svijest trenutka bez zamagljivanja.
Odjednom dobivaš snagu. Odjednom nisi više malodušan, ne patiš, ne bojiš se. Epizode nevaljalih misli ponekad opet počnu navirati, jer su snažne. Njihovi programi su duboko, duboko unutar nas. Međutim, mi imamo oružje koje je jače od njih. Čišćenje i samo čišćenje. Čisti u tisini i nikome ne govori o svojim patnjama. One su iluzorne, ali onog trena kad ih izgovoriš i podijeliš s drugima, one postaju stvarne, multipliciraju se i postaju težina kolektivnoj svijesti.
Zato, čišćenjem sebe čistimo i okoliš. Zaista je tako! I to nema nikakve veze s tim da te nitko drugi ne može razumjeti, shvatiti ili da smo ‘Pale sam na svijetu’. Ne. To je jednostavno preuzimanje odgovornosti za svoju težinu. To je napokon put kojim trebaš ići.
Zato, neka bude prekid programa! Neka počne transformacija!
Hvala i volim te!

– Kristina Jelavić Šako