Čudo Ho’oponopona sa sudom

a

Sabiram dojmove. Jos je sve svjeze i ne znam otkuda krenuti a da budem kratka i nejasna.
Dakle nastavak price s odvjetnikom, sudom i ljubavi koja je iskocila pred mene neki dan.
Kao kratki uvod mogu reci da sam u nedjelju bila lose volje i s mukom hopsala. Jucer se na nagovor moje drage mentorice Karmen, uputim u setnju sa mojim psom jer tako u ritmu koraka najlakse hopsam. U pocetku sam rastavljala na slogove hva-la-ti, vo-lim-te i to me pomalo iritiralo. Odjednom sam u sebi pocela pjevati…..i pjevala sam hvala ti, volim te, duuugo, dugo, cak i kada sam dosla doma.
Rasterecena. Sretna. 


Danas sud, odvjetnici i sudski vjestak u nekretnini koja je predmet spora. Sve obavljeno, te se odvjetnik suprotne strane vec udaljio.
Iznenada sadasnja vlasnica nekretnine vadi ugovor u kojem izrijekom pise da se iz kupoprodajnog iznosa izdvaja lijepa svota eura koja je trebala biti urucena meni na ime obavljenih radova na nekretnini (a tuze me!)
Totalni preokret dvije parnice, sutkinja u soku, zove odvjetnika suprotne strane i naredjuje mu da se vrati.
Sta reci? Karmen, po tvojim uputama stavila sam casu s vodom koja se igrom slucaja nasla tik ispred sutkinje. Hopsala i hopsala….
HO je cudo, dragi moji.
Pitam se samo sto bi se desilo da odem na seminar.


Hvala ti, volim te 

Jagoda Slip

Oglasi

Želite li i vi vožnju ovim taksijem?

m

Dobio sam inspiraciju da svoje taxi vozilo izlepim alatima hvala i volim te na nekoliko svetskih jezika još u toku 2015.godine, otprilike pola godine nakon svog “prvog i drugog” Ho’o seminara…
Pitao sam Mabel da li mi odobrava da njen flor de lis takođe zalepim na auto prilikom naših susreta pred Ho’o seminar u Beogradu, krajem 2015, i ne samo da mi je dozvolila, već mi je i poklonila desetak nalepnica koje u tu svrhu mogu da iskoristim…

Takođe mi je rekla da treba da ih zalepim i unutar vozila i to sam učinio momentalno… Ali, za spolja nisam mogao da dobijem dozvolu od estetske komisije grada Beograda nadležne za taksi službu te tako moja inspiracija ostade samo u mojim mislima, i, naravno, unutar vozila…

Ove godine sam na estetski pregled išao 22.06.i, čim sam ga uradio (sad sam miran do 22.06.2018), na “svoju ruku” sam nalepnice stavio na auto čim su bile urađene prošlog ponedeljka, 03.07.2017, (pitam se čiji je to rođendan?)

Ali, nakon što sam to uradio, uopšte nisam “mogao” da izađem da radim danima, sve do juče… Nemam pojma zašto, ja inače obožavam da vozim svoj taxi, ali jednostavno nije mi se dalo…
I, inače, već duže vreme sam imao želju da kupimo moja draga i ja još jedan auto koji bi meni služio za duža putovanja van grada (i države, kao na primer u Zagreb na Ho’o seminar), a inače bi bio njen i ona bi ga vozila za svoje potrebe…
Međutim, nikako nam se nije dalo da pronađemo adekvatan auto jer su naši prohtevi za komforom unutrašnjeg prostora i ekonomičnosti vožnje i održavanja u poređenju sa mojim taxi vozlom koje imam teško ostvarivi, i tako, eto, odustali smo od traženja do daljnjeg…
Napokon sam se u petak, 08.07.2017. “naterao” da izađem da radim… Nakon što sam se pomirio sa tim da je, možda, uzrok mom ne željenju da radim i u tome što je ogromna odgovornost čistiti i sve oko sebe sa ovako moćnim alatom, sve je bilo super…
I, kao što to uvek biva kada otpustimo, krenulo me… Vidim, zagledaju me ljudi (moje taxi čisteće vozilo), a ja uopšte ne kontam da gledaju šta to na autu piše… I pitaju (li) se šta to znači… Retki me pitaju, većina samo gleda… Ali, ja sam na to potpuno zaboravio, i čudim se zašto zagledaju moj auto…

Poenta: juče sam imao vangradsku vožnju sa svojom starom stalnom strankom do Aranđelovca, tamo sam upoznao njegovog oca od kog sam dobio inspiraciju za neke buduće aktivnosti, i kada sam, nakon što sam ubrao desetak kilograma svežeg neprskanog voća iz njegove bašte, krenuo sam put Beograda, kuda sam i došao, a onda sam dobio inspiraciju da ipak krenem drugim putem, pozvao drugara kog nisam video od januara, jer on je stalno u gužvi i nikad nema vremena od posla, a koji živi na toj drugoj trasi kojom sam (“slučajho’o) pošao. I gle čuda, on kaže kako sedi u kafiću zaludan, te otidoh kod njega da se vidimo i ispričamo nakon toliko vremena…

Reč po reč, i on me spoji sa drugarom koji prodaje svoj “stari” (2010.godište) auto jer je kupio noviji isti takav, ja rekoh da, on dođe i mi se dovezosmo njime do Beograda da i moja draga vidi svoj budući auto ukoliko joj se sviđa, i eto, kupismo ga… Čas posla sve naše ideje su najidealnije moguće ostvarene…

Pokušavam da vam na najkraći mogući način dočaram šta se sve meni dogodilo zato što Univerzumu na svaki izazov kažem DA, a i moja draga me u tome podržava…
Čim otpustim, razrešenje se dogodi.
Čim osvestim ja prihvatim da je nešto tako kako jeste, pa i ako mi se ne sviđa, ja svejedno prihvatim jer znam da je to za moje najveće dobro. A onda… Univerzum, Bog, Tvorac svega postojećeg posvuda mi sve puteve rasčišćava… Ali tek nakon što ja kažem DA za svaku priliku, i tek nakon što otpustim i prepustim Njemu da ispred mene sve čisti…

-Danilo ilić

Ho’oponopono manifestacija goriva :)

Povezana slika

Jutros sam dragi moji imala takvu manifestaciju hooponopona da sam pocela plakati. Muz mi je poceo raditi u novoj firmi koja je u Splitu. Nama je to 40km udaljeno od mjesta gdje zivimo. Kako i ja radim u Splitu bilo nam je to ok jer mozemo s jednim autom na posao, ali dok mu ne zavrsi edukacija moramo ici sa dva auta sto znaci ogrooomne troskove goriva.

I mislim se ja ima dva dana kako cemo do place sta cemo, panika me hvata… cak mislila trazit godisnji da ustedimo… i hopsam cijelo vrijeme… i jutros kazem ja sama sebi: “Ma hajde, pa uvijek se nadje neko rjesenje, uletit ce nesto valjda, neki poslic, bilo sto…” i malo pomalo s hopsanjem ja to otpustim…
Medjutim, kako ja cesto igram nagradne igre, tako ja i jutros nazovem Narodni radio, ispricam sto sam radila za vikend i tako to… oni najbolju pricu nagradjuju svakog ponedjeljka… i zovu me kroz nekih pola sata (ja vec usred posla i zaboravila na to-jer igram vec par puta pa nista).

Uglavnom,zove me zenska da sam dobila 500kn goriva poklon bon na Ininoj pumpi 😍😍😍😍 E ako to nije hooponopono,onda zaista ne znam sta je ♡

-Magdalena Pulić

Ho’oponopono i moždani udar

hvalaS HO sam se susrela nekoliko mjeseci prije proslogodisnjeg seminara. Prihvatila hopsanje kao disanje, otisla na seminar, samo prvi dan jer mi je drugi dan bilo toliko lose da nisam otisla. Hopsam ja i ne brinem, gripa, nesto se kroz sluz cisti.
.
28.12.dozivim mozdani udar, ne mogu govoriti. Zbunjena, dezorjentirana ali hopsati mogu. Cudom na novom mobitelu, u mraku bolnicke sobe, nadjem yu tube i pjesmu J TAIME. Slusam tu divnu pjesmu, placem i cistim.
.
Ja jesam nova ali ja sam znala da prozivljavam ciscenje i da je mozdani bio blazi bas zbog mog hopsanja.
.
Naucila sam govoriti bez logopeda, ziva sam, imam planove i volju, imam cistu ljubav za sebe. Konacno. Hvala, hvala, imam mir i mudrost zacudjujucu za mnoge koji mi se dive. Momentalno prozivljavam situaciju koja bi mene, mene staru, slomila. Mirna sam jer znam da je sve kako treba biti za mene, bez mog truda, bez zeljenja i ocekivanja.
 .
Ispravljaju se njezno i polako i odnosi izmedju supruga i mene, djeca su super, hvala . HO ja samo ne izgovaram, ja HO i pisem jer je to bila moja terapija za nepomicnu ruku. Tada i sada napisane HO rijeci izgledaju divno.
.
-Ivanka Milas

Moja poboljšanja otkad prakticiram Ho’oponopono

sretna-zena1

Neki dan sam shvatila, „sasvim slučajno“, koliko sam stvari poboljšala u svom životu od kada znam za HO tehniku i otkada  intezivno čistim. Mi uvijek očekujemo „velika čuda“ , da bismo rekli da HO  funkcioniše, a ne primjećujemo, svakodnevna, „ mala čuda“  i poboljšanja u našim životima.

 Pa da krenem:

  1. Isključujem šporet

Dugi niz godina, ne isključujem ringle na šporetu (hvala, hvala, hvala). Često mi šporet ostane uključen, neki dan shvatim da je prošlo najmanje 7 mjeseci, a da ja nijednom nisam zaboravila isključiti šporet (hvala, hvala, hvala).

  1. Više se smijem
  2. Kreativnija sam
  3. Pjevam bolje, čak me profesionalni muzičari i estradni umjetnici pozivaju na binu da sa njima nastupam 🙂
  4. Brže radim, završavam puno brže poslove, nego prije.
  5. Osjećam se mlađe.
  6. Osjećaj za pravdu i nepravdu mi je još više izražen, iako sam ga uvijek imala.
  7. Ljudi mi, ničim izazvanim, govore jako lijepe stvari o meni i mom karakteru, govore mi da im je sa mnom jako lijepo u društvu (nedavno je jedna žena, u međuvremenu je umrla i otišla na „onaj“ svijet, rekla da se sa mnom uvijek lijepo ispriča i da dotaknemo u našim razgovorima mnoge lijepe teme – hvala joj, a inače za tu su ženu govorili da je teška k’o sami tuč i da je jako zlobna. Ja u njoj  nisam vidjela zlobu, vidjela sam samo jednu jako napaćenu i nesretnu dušu).
  8. Moj sin me češće ljubi (naparvim kolač – on pojede, priđe mi i kaže mama ovo je za kolač, ovo je za jelo, ovo je za to i to J )
  9. Lakše ljudima kažem šta mislim ( prije je to meni bio veliki problem)
  10. Radoznala sam još uvijek i mnogo toga želim da naučim.
  11. Dobro spavam
  12. Sve manje sam bolesna, a ako sam bolesna,to jako dobro podnosim.
  13. Poboljšana komunikacija sa mnogim osobama u mom životu, čak i sa slučajnim prolaznicima prolaznicima.
  14. Smanjena mi je nervoza (iako je i sada osjećam) ali to je mnogo manje nego prije.
  15. Moja volja je jača …
  16. Kada pomislim na moje unutrašnje dijete, sada uvijek vidim isti lik, jedno plavo malo čedo, koje me sve više i češće grli… 🙂
  17. Sve više uživam u čišćenju moje kuće i prostorija gdje živim i radim.
  18. kada jedem i pijem vodu, čaj, sok sve češće čistim u tim trenucima, ja osjećam da se moje tijelo meni zahvaljuje što mu uporno govorim hvala i volim te.

 Mnogo toga sam postigla zahvaljujući HO tehnici i prihvatanju 100 % odgovornosti, ako ovo nisu dokazi, ja ne znam šta jeste.

 Hvala ti i volim te je mene dovelo u mnogo bolje stanje i jako mi je pomoglo u mom životu.

-Alisa Salković

Život se može promijeniti riječima

41776833 - sad child looking out the window. toning photo.

Prakticirajući kratko vrijeme Ho’oponopono tehniku, nešto više od pola godine, postala sam svjesna nečeg, za mene važnog. I naučila sam nešto, pa eto, da podijelim s vama.

Postala sam svjesna da nisam bila dosta toga svjesna 

… da sam do sada bila kao drvena lutka čije je kretanje određivala nevidljiva ruka koja vuče konce. A nemam pojma čija je to bila ruka. I zašto sam ja tako drvena ?

… da su mi moje svakodnevne misli o svijetu, o ljudima, o životu o budućnosti bile uvijek iste i većinom negativne. I meni je sve to bilo normalno, jer tako to jest… zar ne? Drugo nisam vidjela. A nemam pojma odakle su dolazile te misli.

.. da nisam mogla imati nimalo povjerenja u život, jer, on mi je donio puno razloga za tugu.
A ne znam odakle mi stav da ne trebam imati povjerenja? Jer, život mi je donio i dosta razloga za sreću. Zašto to ne vidim? Valjda je ta negativa i pričanje o onome što nemamo postalo dio kolektivnog mantranja. Rijetko tko govori o onom lijepom dobrom što ima, uglavnom se žale. Možda treba doći netko i reći hvala.

…da se život može promijeniti lijepim riječima hvala ti, volim te.
Jer… one druge ionako nisu donijele promjenu, bar ne meni.

Čini mi se da mnogi ljudi, kao i ja, žive u nesvjesno stvorenom kavezu iz kojega vjerujemo da nema izlaza. Našim životom upravlja ono što je između rešetki tog kaveza. Ono što smo naučili, čuli, ono što mislimo. I to je za nas jedina stvarnost. Za drugu ne znamo. Pa i kako bi? U taj kavez uvijek ulazi samo onaj zrak koji prihvaćamo, onaj koji poznajemo.
Sa svakim hvala ti, volim te, u naš kavez ulazi više kisika. Budiš se! I čudiš se…
I onda, jednom, shvatiš da dišeš lakše, shvatiš da rešetke nisu od tako čvrstog materijala, polako shvaćaš da ih, jednu po jednu možeš srušiti , iako nije lako, navika je ugodna ali tvrdokorna stvar.

Zatim, spoznaš, da na istome mjestu postoji drugačija realnost. Ona s manje rešetki, ona s više kisika. I dišeš… udišeš sve više zahvalnost i ljubav, bez obzira na sve. Ako zbog ničeg drugog, zbog inata. Mijenjaš se, krećeš polako prema slobodi. Ugleda te susjed, gleda te kroz svoje rešetke i mora se začuditi. Jer , nešto je čudno kad postaješ slobodna. To onda svi vide. A najvažnije je da vidiš ti.

Jučer me put „slučajno“ odveo prema stepenicama kojima sam se penjala upisavši se u novu školu. Sjećam se, tada, s 11 godina, zastala sam ispred tih stepenica, pogledala mamu i htjela joj reći, znaš mama, ne želim ići u tu školu. Više mi se sviđa u onoj u koju sam prije išla. No, šutjela sam. Zaustavila sam jučer pogled na tom mjestu gdje sam stajala pred 35 godina. Poslala ljubav toj djevojčici i mami. Hvala ti, volim te… I to sam radila prolazeći putem kojim sam se nekad vraćala iz škole. Lijepa prilika za možda zadnji susret s uspomenom. Eto, još jedna rešetkica manje Uostalom, završila sam još dvije škole poslije te, znači, to je daleka prošlost.

Idemo dalje.. Hvala ti, volim te… Kad jednom kreneš na Put, nema povratka. Jer, ako imaš imalo soli u glavi, ne želiš natrag u kavez. Suprotstavi se umu, iz inata ako ne zbog nečeg drugog. Jer, sreća je da postoji izlaz. Zahvalna sam za tu priliku, da krenem prema Slobodi. Svaki korak prema njoj vrijedan je življenja, makar možda jako boli. Budimo uporni i hrabri, jer to i jesmo. Hvala ti, volim te.

-Lejla Hejja

Ho’oponopono: Još jedno iskustvo puknute čaše

čaša

Od benefita Ho kojih ima na pretek bih nekom drugom prilikom, a sad ovaj slučaj:

Sestra i zet su vraćajući se u inostranstvo pre 3 dana imali užasnu havariju na kolima. Otkazao je motor, ugasio se auto u srednjoj traci na auto putu gde voze 130 na sat. Zaustavne trake nema, a gužva je bila velika na putu. Samo čudo ih je spasilo da neko ne uleti u njih. Potpuni kvar na kolima, proklizao je neki kaiš koji je upao u motor…hvala hvala.

Taj dan su nasoj mami 2 čaše pale sa police i razbile se!

R.N.

Učitelji sitni mučitelji

žena

 „Prijatelje biraš, familiju ne biraš“ tako je to i sa svojim bračnim saputnikom i uvijek dobijemo „prttljagu“ koja je često „ jako teška“. Vjerovatno imamo svi u familiji takve osobe, HO, kaže da su nam to „učitelji“.

I tako ja od jednog svog  „učitelja“ teškog, kao sami tuč, učim, skoro svaki dan  (hvala, hvala, hvala). Taj moj učitelj, počesto, bocne, ubode, gricka, grize i ujeda. Nedavno je „učitelj“ ujeo do bola. Hvala, hvala, hvala. Taj moj „učitelj“ je žestoki manipulator, predstavlja se kao jedna dobričina, žrtvica, svakog on sluša, svakom on pomaže, a u stvari i u biti je jedna vrlo opasna osoba. Zbog te osobe i nekih njenih saveznika,  nekada davno sam ja bila jako frustrirana (trebam li reći 3x HVALA 🙂 ), čak sam pila i antidepresive          (hvala, hvala, hvala).

Hvala Bogu,  od kad se okrenuh sebi i kada sam počela tražiti svoj put  antidepresive nisam uzela, dugi niz godina, a kako sam upoznala HO tehniku, nije mi ni padalo na pamet.

Vraćam se ja na ujed.

Potreslo me je i protreslo me je. Jako sam povrijeđena (hvala, hvala, hvala), iako HO  kaže da nema ništa vani, sve je u nama. Jeste sve je u nama, jer ja nisam pokazala osobi koliko boli, povukla sam se  prema njoj, ali ne prema drugima. Oplakala sam ja to, još uvijek  i treba da se ispraznim i isplačem, ali sada sa Hvala ti i Volim te. Čistila sam neprestano, zvao me je „ učitelj“  isti dan,nakon ujeda,  da mi kaže da im je bilo prekrasno taj dan kod nas u gostima, da smo se potrudili, da sam dočekali goste (suprug i ja smo pravili u ime „učiteljeva“ supružnika proslavu rođendana) vrhunski i da je sve bilo na nivou. „ Učitelj“ govori, a ja ČISTIM, ČISTIM, ČISTIM , ČISTIM I ČISTIM. Dugo nisma bila tako izbačena iz mog dobrog kolosjeka. Dugo.

Čistim, plačem, čistim, plačem, čistim , čistim. Suprug me propitkuje, interesuje se zašto sam povučena, govori mi da mi oči nisu vesele, pita  da li je on uzrok mog neraspoloženja. Odgovarm da nije, da ću biti bolje, ČISTIM.  Dok čistim, razmišljam,ako mu kažem otvoriću Pandorinu kutiju,  bolje da šutim „ Šutnja je zlato“ kažu drevni Kinezi, da li je? i sada se pitam, ….ali ČISTIM, ČISTIM , ČISTIM.  I nekako se prepustim, kažem sebi da će mi inspiracija donijeti rješenje i sa ovim „učiteljem“, najbolje za  mene. ČISTIM, ČISTIM, ČISTIM. I znam da je ČIŠĆENJE ZLATO.

 Uvreda stoji, osjećam da se odvajam od nje,  hvala 3x, još tu ima posla. Znam da će mi rješenje doći,  krasno. Znam da sam mnogo slobodnija nego prije, znam da mi je HO donio mnogo bolji pristup svemu u životu, jer bih prije za ovakve situacije, ja preuzela ulogu žrtve i ubijala sebe u pojam, a i druge i to moje najdraže.  Koliko god sam juče gorko plakala, to je mnogo manje nego prije. Ali sam isto tako shvatila da imam još puno, puno da radim  na sebi.  Hvala  3 x i hvala „ učitelju“, za kojeg sam shvatila da ga uskoro moram početi uveliko brisati iz svog života. I nema nikoga vani, ima samo ja i moje viđenje situacija.

 Hvala ti, volim te.

Alisa Salković

Nastavljamo li nakon “negativnog” iskustva?

ho

Stari Hopsići uglavnom sve znaju o mom putu u Ho , ali možda ne bi bilo loše da se i sama podsjetim, a novi članovi pročitaju još jedno iskustvo.

mkKao i većina nas i mene je u Ho doveo problem i to ne mali , u pitanju je bila bolest supruga..ona…kojoj ime ne volim niti izgovarati. Bilo je to krajem 2012.god… operacija koja je počela ali nije odrađena nego odgođena za 3 tjedna, jer tolike su ustvari bile prognoze da će živjeti mada mi to nije direktno rečeno.
Nakon ta 3 tjedna moj suprug je odlučio da neće na operaciju jer je po struci bio medicinar i znao je da nema smisla. 10 mjeseci kasnije u drugoj bolnici liječnik mi je rekao da mu apsolutno nije jasno zašto je on još živ. Cijelo to vrijeme i on i kćer i ja smo revnosno hopsali. Bilo je lakših, bilo je težih dana, ali nismo odustajali.
Stanko je najviše radio na pomirbi s precima… Obišli smo mjesta za koja smo prije pronalazili izgovore da odemo… Konačno smo sjeli u brod i odvezli se do Splita, otišli u Žrnovnicu….Nazvao je sve prijatelje s kojima se dugo nije čuo. I cijelo to vrijeme i oni ja smo znali… Nada je postojala – danas bih rekla da je s moje strane to bilo očekivanje, s njegove ne, on je bio pravi hopsić.
Stanko se nije iscjelio. Jednostavno, njegova duša je odabrala takav put i takav kraj.

I sad dolazimo do onog bitnog – jesam li ja prestala hopsati jer eto, hopsala sam i ja i on i kći. a svjedno je umro… NE, nisam prestala nego sam pojačala.
Da nije bilo hopsanja on bi vjerojatno otišao u ona tri tjedna. Svaki dan poslije toga bio je poklon, svaki dan su se otvarala neka vrata iza kojih su bili dragi ljudi koji su i danas u mom životu, svaki dan je bio poklon meni, jer Stanko je pripremao mene na život bez sebe. On je znao, ali nije odlazio dok ja nisam bila spremna za njegov odlazak…i sve to zahvaljujući Ho oponoponu.

Naravno da je tuga postojala ali uz redovno čišćenje ubrzo je došla i spoznaja da ta tuga je ustvari sebičnost s moje strane, a moj prvi seminar 2014. godine učinio je to da sam mogla izgovoriti… putuj s ljubavlju kući

I onda je sve krenulo vrtoglavo naprijed. Mjesec dana nakon seminara moj poslodavac prestaje raditi u Mozambiku i ja ostajem bez posla, ali ne i bez plaće… Dobivam od njega laptop, auto, ali ono što je najvažnije – imam mir usprkos problemima koji su još uvijek prisutni, ali mir me ne napušta…
Moje bivanje na Fb se uglavnom svodilo na posjetu našoj grupi i igranju karata, ali kad je Ho na djelu, kad se prepustiš Bogu… kad čistiš bez očekivanja i kad Bog briše On te i navodi kao najbolji navigator i upoznaje me s Karlom (preko fb)… odvodi me na radionice s anđelima našoj Martini i cijeli moj svijet se mijenja.

Danas sam ponovno sretna… ponovno voljena… dane provodim radeći ono što najviše volim… Živim konačno tamo gdje nema stepenica i uzbrdica-nizbrdica 😀 (kao u Rijeci) i naravno i dalje čistim… čistim… čistim…

-Ksenija Šimić

HO I  DOKAZI – MOJ NOVI AUTOMOBIL

 

zena-auto-470x298

 

Prije 15 dana sam imala udes (hvala, hvala, hvala) srećom niko nije nastradao (volim te, volim te, volim te), bila sam i potresena i uznemirena. Ali vrlo interesantno i signifikatno je bilo to da sam ja bila ODGOVORNA za taj udes. I da sam preuzela ODGOVORNOST, posmatrači tog nemilog događaja su mi uzvikivali BRAVO, kada sam ja rekla da sam kriva i odgovorna za udes. Znala sam da mi je Bog slao poruku da usporim, da malo stanem, to sam odmah shvatila, ali tek neki dan  sam shvatila da  SAM PREUZELA ODGOVORNOST 100%. HVALA, HVALA HVALA.

Počinju proceduralne stvari, idi na policiju, idi u osiguranje, čekam sud, jer sam ja ODOGOVORNA  za taj nemili događaj. Odem na policiju, ljubazni policajac mi kaže da mi je napisao najmanju kaznu od svih njih?! Hvala, hvala hvala. Zahvaljujem se vrlo ljubaznom policajcu, zahvaljujem se Bogu. Odem u osiguranje, daju mi punu podršku, hvala hvala hvala.

Odem u ovlašteni servis, da odvezem kola na popravak. Najmanje što sam htjela je da napravim štetu i takav trošak koji sam napravila svojoj firmi. Ali opet kažem hvala ti Bože, hvala ti HO, niko nije stradao i zbog toga sam jako sretna i zahvalna.

Čekam ponudu, hvala, hvala, hvala, dobijam ponudu. Uf, veliki iznos! Hvala hvala hvala. Dolazim do muža sa ponudom (moj muž i ja imamo svoju firmu- hvala, hvala hvala i on je direktor). Gledamo onu ponudu, ja šutim i čistim. Nakon izvjesnog vremena, uzima telefon, zove vlasnika ovlaštenog servisa i kaže mu: „Pošalji mi ponudu otkupa našeg vozila i razlike u cijeni, da mi kupimo novi auto“ Ja u nevjerici, čistim, čistim, čistim, u uglu mojih usana neprimjetan osmijeh. Ja znam da je ovo uradio HO. HVALA, HVALA, HVALA.

 Moj muž / moj direktor dobi ponudu, razmišljao je on danima, savjetovao se sa knjigovođom, bankom- partnerom, pitao je on i mene, a ja samo ČISTIM, poslao  me je u ovlaštenu kuću da ja probam novi automobil. HVALA, HVALA, HVALA. Odem ja, automobil  izvrstan , a ja ČISTIM.

 DANAS JE PALA ODLUKA, JA DOBIJAM NOV, NOVCAT AUTOMOBIL. HVALA HO, HVALA HVALA HVALA.

 Dobro znam da se ovo ne bi završilo ovako da mi nije HO. I ovo je još jedan od dokaza  da  HO funkcioniše i donosi poboljšanja u naše živote.

HVALA TI, VOLIM TE.

M.V.