Nemam pojma, nije me ni briga….

nProbajmo se oduprijeti nagonu da identificiramo što otpuštamo. Recimo, ako volim slatko, imam potrebu svaki dan uzeti malo čokolade, ne znači da trebam otpustiti voljenje slatkoga, nego (možda) neku traumu iz prošlosti koja je ostavila psihološki pečat i ja je kompenziram sa šećerom! Zaista nemamo pojma što je čemu uzrok, može biti bilo što, bilo čemu. Zapravo, osjećaj tereta koji nam daje neka navika koju smo primijetili služi samo kao senzor da se iza nje kriju cijele serije drugih navika i programa. Zato se neke stvari teško otpuštaju, jer im mi uporno dajemo identitet, nabrajamo ih, dodatno se tako identificirajući s njima. Narkoman ne može otpustiti ovisnost o drogama. Ali može pronaći svrhu života tako da otpusti osjećaj napuštenosti, maltretiranja iz djetinjstva ili potrebu da bude netko drugi. Udruge i komune za liječenje ovisnosti su uspješne jer im nadomjeste te traume angažirajući ih najčešće u fanatičnu vjeru (drugi oblik ovisnosti). No to je program zamijenjen programom, radije nego iscjeljenje. Jer traži rješenja vani, uvijek vani, što je temeljni program ljudske vrste uopće.

Hopsanje je jako apstraktna praksa (trebala bi biti, IMO). “Volim te” je tu zbog kultiviranja svijesti o Ljubavi koju već imam u sebi u ogromnim količinama, ali sam to zaboravio i zatrpao podacima. Tek kada odustanem od otpuštanja ovisnosti za slatkim, onda ga imam prilike zaista i otpustiti, a da to i ne primijetim jer nema borbe. Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža)! Tek kada sam se prestao boriti sa cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio. Duhan je bio “gušt” uz kavu, poslije jela, uz ovo, uz ono – sve to nije bilo potpuno bez tog zadnjeg čina pušenja cigarete. Kada sam se predao kavi, jelu, ovome, onome, da budu kompletni i gušt sami po sebi, tada mi nije trebao duhan da bi to postigao. Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja .

Gušt života je u nama, on je duboko integriran u sve pore našeg Bića. Po meni, “Volim te” služi samo za osvještavanje ove energetske činjenice koja zatim gradi samodostatnost, veću perspektivu na misterij svijesti i samim tim nevezanost za tzv. probleme.
Zašto je teže hopsati kada je sve savršeno i lijepo, a kada je frka onda hopsamo kao ludi? Zato jer se identificiramo sa frkom, uskačemo u njen vrtlog, vrtimo se zajedno s njim i želimo iskočiti. Kada je sve lijepo, onda se “sunčamo na plaži” i dišemo . To nam je više nego dovoljno, pa nam se ne da hopsati, čini se kao višak.

Nas ne bi trebalo zanimati kako problemi izgledaju, što su, odakle su, koji su uzroci, pa čak ni kako se zovu! Jer nas ne zanima kako se zove kad nam je lijepo, niti odakle dolazi, nego smo duboko integrirani u to iskustvo opuštenosti. Provjerite samo osjećaj u svom stomaku, on vam je vrhunski senzor, je li vam divota ili je panika? .
Rješavanje problema nije cilj, nego posljedica. Ako nema stijene u moru, priljepak se neće imati za što uhvatiti nego će otplutati dalje. Zato nam nisu potrebne gradacije tipa: “neke stvari se sporije otpuštaju, nisam još to i to otpustio, teško mi to odlazi” i slično. Sve su to stijene i nadograđujemo ih kroz imenovanje takozvanih “stvari koje otpuštam”. A to je sve napamet, nagađanje, pretpostavke, program koji objašnjava program.
Otpuštam strah, dopuštam Ljubav, to je sva identifikacija, dalje od toga nije potrebno! Volim te kako bih dopustio Ljubav, a otpustio…nemam pojma, nije me ni briga.

– Neno Lubich

Oglasi

3 responses

  1. Poštovani Neno,
    Pročitah ovaj Vaš tekst,evo nekoliko puta za redom,jer duša(a možda je to ipak um) mi traži utehe.Hopsam evo cela 🙂 4 meseca.Znam da je važno nemati nikakvih očekivanja,ali nije isto kad sam,kako kažete ono “na plaži” i “sunčam se” i kad ne znam hoću li sutra imati što za ručak i ja bih naravno da mi je u životu što više ovih prvih trenutaka :).Naravno da sam uistinu svesna (iz ličnog primera) da su me sve nevolje mog života,školovale,da sam postala divna osoba,čak i sama sebi (mada na tome još treba raditi) i zahvalna sam-nije tako bilo ranije,ali sada sam istinski zahvalna.Jedino što ja još uvek verujem da je “sada” vreme da kod mene zasija i jasno mi je,sve je to program(mada me ponekad baš iscentrifugira).Može biti da zvučim zbrkano,ali tako se i osećam ovih dana (inače ja radije i više hopsam kad sam dobro nego kad sam loše).
    E sad bih ja Vas pitala i bilo bi mi veoma drago da mi odgovorite,ako je moguće:
    1…..” Tek kada odustanem od otpuštanja …” Jel ovo znači da prestanem razmišljati kada će doći razultat (ianče ja ništa posebno ne čistim,nego samo čistim) a tu me često zbunjuje što ljudi kad pišu o HO,govore kako su postigli ovaj ili onaj rezultat za toliko i toliko vremena i onda sam ja ušla u neku priču sa samom sobom(npr.eto nije ti se ni ta želja ispunila da ideš na Mabelin seminar ) da kod mene ne valja jer je sve tako…..a ne bih ovde da imenujem,ali ja ne volim kad se ovako osećam ?
    2….. “Sjećam se kada sam se ostavljao pušenja (20 godina staža)! Tek kada sam se prestao boriti sa cigaretama i žudnjom za njima, tada sam ih zaista i ostavio…” Što znači,prestati se boriti?Jel to znači da ako nemam novaca za najosnovnije potrebe da se trebam “prepustiti” u smislu šta god bude(nagomilaću dugove,neču iamti šta za jesti,da ne širim,sve u tom smislu….) meni je svejedno? I šta ako imam,npr.nesnosne bolove,kako da se tad prestanem boriti(u stvari ja se uopšte ne volim boriti)?
    3……”Morao sam se, dakle ostavljati pušenja na način pušenja …..Ovo ne razumem nikako :~
    4…..”nevezanost za tzv. probleme…..”….identificiramo sa frkom,uskačemo u njen vrtlog, vrtimo se zajedno s njim i želimo iskočiti.” …..E ovo skoro da mi je jasno,u stvari najjasnije mi je bilo na početku mog hopsanja,u smislu,nek ide kako ide,ja ću samo da hopsam tj.da čistim…..al onda kao da je bivalo sve gore i kao da me je u jeednom trenutku uhvatilo nešto što uopšte nije moje,mislim iz moje glave ili uma,ne znam ni da vam objasnim,kao da sam doživela blagi slom….istina je i da sam sutradan bila sasvim odlična….ali eto kad sam pročitala ovaj vaš tekst,ta moja trenutna zbunjenost se za njega “zakačila”.
    I ne zamerite,molim vas na ovolikom pisaniju,Karmen je na predavanju u Beogradu,rekla,~naš dragi Neno Ljubić(mislim da je priča bila nešto oko vašeg auta…)pa ja uzeh sebi slobodu da vam sve ovo i napišem.
    Veliki pozdrav od Violete


  2. Pozdrav Violeta, hvala na komentaru i pitanjima 🙂

    Kao što vam je poznato, temeljni princip Ho’oponopona jest da je sve u nama, da “nema nikoga vani”. To se onako isprva čini jako teškom i nelogičnom izjavom, pa se puno ljudi s njom bavi, pokušava je razumjeti ili prihvatiti, hvata se u koštac s njom. Međutim, “sve je u nama” mora biti uravnoteženo sa drugim principom Ho’oponopona, a to je preuzimanje odgovornosti za svoj život, jedno bez drugog ne ide! Pod tim se misli na sve ono što život čini, naše postupke, djela koja su nas doveli dovde gdje smo danas, kao i spremnost da ih resetiramo na neki način. Tako vam utjeha ne može doći od mene ili bilo koga drugog, možda neko olakšanje u trajanju od sat dva i to je sve. Jer ako je sve u nama, onda je i utjeha također u nama, jednako kao i strah da nećemo preživjeti sutrašnji dan, koji je opet također u nama! On je naša tvorevina, rezultat svih naših odluka, radnji, poteza koje smo učinili i koje čekaju da preuzmemo odgovornost za njih. Ne moramo nužno biti odgovorni za sutrašnji dan, jer on (još) ne postoji, ali odgovornost za sve vagone programa, podataka i odluka koje vučemo za sobom moramo imati kako bismo ih otkačili da ostanu tamo, u povijesti.

    1. Poanta te rečenice je bila u nepotrebnom fokusiranju na “ono što otpuštamo”, jer zaista ne znamo što je to. Često spominjem primjer sa tumorom, jer imam osobno iskustvo u obitelji s tim. Znači, ako smo bolesni, imamo npr. tumor, naš um će htjeti otpustiti taj tumor, a to radi neprestanim razmišljanjem na njega. Sve će nam biti u ime toga, svako Volim te i svako Hvala ti! Mi možemo nagađati koji su uzroci tumoru, ali to je sve špekulacija, a nikako znanje! Ako je naše čišćenje apstraktno (odnosno, prepuštamo Božanstvu/Višem Sebstvu da za nas čisti i riješi tumor) to znači da smo spremni potpuno odustati od bilo kakve pažnje na bolest, jer imamo bezgranično povjerenje. Pažnja na bolest je ustvari prestravljeno prebiranje po prošlosti za odgovorom na pitanje “zašto ja?; zašto meni?”. Ako smo zaista zainteresirani za pouzdane odgovore na ta pitanja, potrebno je temeljito rekapitulirati svoj život, upustiti se u prisjećanje našeg života od danas pa do rođenja. Detalji koji će tu iskrsnuti će sigurno dati precizne odgovore, ali mislim da je i bez toga dosta samo ovlaš preletjeti po svojoj prošlosti da saznamo “zašto ja”. Pitanje je da li smo spremni bezrezervno preuzeti odgovornost za slutnje oko uzroka? Nije lako buljiti u taj MR snimak, gledati u tu bijelu mrlju i ne mariti za nju, jer iza te mrlje stoji nevjerojatna količina straha od svih drugih ljudi koji gledaju u svoje mrlje.
    No, mi sada imamo slijedeću situaciju: tumor je tu, prestravljenost je tu, neke uzroke naslućujemo i to je to! Što ćemo sada s tim? Možemo kao i do sada, predati se crnim slutnjama, bacati se u patnju i tugu, zamišljati najcrnje scenarije i tonuti duboko u depresiju. A možemo i preuzeti odgovornost, pa odustati od otpuštanja tumora. Kada hopsamo otpuštamo podatke, sjećanja, odnosno stvarne, energetske uzroke tumoru. Ovo dvoje je jako apstraktno, oni u principu umu ne znače ništa. Što će um sa informacijom da su tu neki podaci, sjećanja dok analizira MR snimku? Ništa. Samo paničariti i tonuti u živi pijesak “zle sudbe”. Otpuštamo stoga Srcem i Tijelom. Povjerenjem i Mirom. A to se ne može katalogizirati niti svrstati u bilo što “smisleno”, ne može se ni pojasniti. Samo iskusiti.

    Dakle, “tek kad odustanem od otpuštanja” znači upravo to: kada ne budem više ništa otpuštao (ne budem interpretirao što trebam otpustiti), tada ću zaista i otpustiti. Ne dopuštam umu da špekulira, trguje i vaga, nego djelujem predano i besprijekorno pa kako mi bude. Znam da sam učinio sve što sam mogao i sada prepuštam većoj sili da učini ono što joj nisam do sada dopuštao vukući te vagone sa sobom. 🙂

    2. Sa cigaretama sam se borio na način da sam pušio i govorio kako se moram ostaviti, istovremeno dok pušim. I tako dobrih desetak godina. Znači žudio sam za njima, bio ovisan, a istovremeno je um sam sebi stvarao ravnotežu za osjećaj krivnje u tzv. priznanju da to ipak nije dobro i da se moram ostaviti. To je borba: dva ili više suprotstavljena čina koji dovode sami sebe u pat poziciju, status quo, nepromijenjeno stanje. Da bih se ostavio duhana, morao sam pronaći ono što me vuklo k njemu u nečemu drugome, neki prirodni užitak, prisutnost. Dakle, morao sam u onim stvarima koje sam radio dok mi je žarko trebao duhan, pronaći punoću i dostatnost. Znači, predao sam se ispijanju kave totalno! Kava je bila sve u tom trenutku, jedini fokus. E, tada mi više nije trebao duhan i na taj način sam ga se ostavio. Dakle, nema suprotstavljenih ideja, nego je pažnja na sadašnji trenutak.
    Slično i u primjeru sa tumorom: ako imam MR snimku i tamo se on jasno vidi, stalno gledanje u tu snimku i ponavljanje u sebi kako “ja imam tumor, volim te, hvala ti”, je posve identično kao i rečenica: “nemam novaca za osnovne potrebe, volim te, hvala ti”! To je borba. Tumor je tu, to je neosporno, nemam novaca je isto činjenica, ali ne trebamo to potvrđivati iz trenutka u trenutak, jer se neće ništa time promijeniti. Možda će se čak to stanje i dodatno zabetonirati!
    Znači “hopsam da Budem”, radije nego “hopsam, ali imam problem”.
    Po pitanju nesnosnih bolova, Tolle kaže da je to kreacija uma, fantomsko tijelo boli sa kojim smo se identificirali u zajednički program patnje. To je sve stoji, ali bol je bol, on je neosporan. Po Ho’oponoponu mi ne hopsamo da bismo se riješili boli, jer je to nemoguće. Hopsamo da bismo uklonili temeljne uzroke koji su doveli do boli i dobili razrješenje koje može biti u različitim oblicima. Ponekad je to čudesno izlječenje, a ponekad čudesni doktor ili čaj. Ne znamo što može biti i upravo u tom neznanju je bit Ho’oponopona! Iz njega proizlazi rješenje.

    3. Objašnjeno u 2 🙂

    4. Pazite, sve ovo što sam gore napisao vama ništa ne vrijedi. To su tlapnje, nabrajanja i zrno “utjehe”. Nema načina da bilo tko to sve proživi i shvati kao što sam ja to proživio i shvatio, i obratno. Jedino se djelovanje računa, odnosno iskustvo. Znači, nemoguće je shvatiti kako čaša vode čisti! Jer se to ne može matematički dokazati, ne može se izmjeriti niti izvagati. Isto tako Volim te ili Hvala ti! To je sve jako apstraktno i jedini način da se uvjerimo u iscjeljujuči potencijal ovih alata je u primjeni, djelovanju i preuzetoj odgovornosti za svoj život. Tko zna, možda nama treba iskustvo tumora, boli i nemanja novaca za hranu? Ali treba biti jasno, da ako nam treba, onda to nije da bismo se identificirali sa tim i bili to, nego radi iscjeljenja. Iz tog razloga se trebamo potruditi i transcendentirati vezanost za probleme, promijeniti perspektivu par koraka unatrag. Problem je što se mi na početku hopsanja po difoltu uvijek prvo približimo par koraka naprijed i tako još više fokusiramo na problem. Veliki broj ljudi kaže da im je čak i gore nakon što su počeli hopsati. Gore je zato što su se jače fokusirali na probleme, i uz Volim te, Hvala ti još pridodali i očekivanja instant rješenja koji god da je problem.
    Hew Len je 5 godina čistio bolnicu. Možete li to zamisliti? Svaki dan, pet godina dolaziti na posao, odlaziti u kancelariju, listati spise tih pacijenata i govoriti Volim te, Hvala ti? Prvih 6 mjeseseci – ništa se ne događa, čak je i gore! Godina dana – ništa se ne događa, slabo se to miče, čak je osoblje još nervoznije. Pa druga godina, mali pomaci, treća, četvrta…(špekuliram, naravno). To je nevjerojatno strpljenje i povjerenje!

    Pravo hopsanje je kada više nije preostalo ništa. Samo predanost i povjerenje. Ne marim, ne brinem, ne znam, odustajem. Tomu se trebamo naučiti, to je proces, misija. Dajmo sebi vremena jer treba odrolati unatrag ogromno klupko falših identifikacija, tijela, programa i sjećanja. Jednako tako, ne treba nas zanimati niti koliko je to klupko, dokle to sve doseže, jer je to opet vezanost, strah i zabrinutost. Ne znam koliko trebam čistiti, koliko će to trajati, kada će iscjeljenje, kakvo će biti. Ali znam da je Volim te (ili bilo koji drugi alat, meni je ovaj najdraži 🙂 ) moja jedina stvarnost, makar i privremena, djelomična ili whatever, koga briga 🙂

    Hvala Violeta ❤

  3. Poštovani Neno,
    Vaša duša je dobrano odmakla u poimanju ove zgusnute fizičke stvarnosti sa stanovišta Izvora, i stoga je ovo pismo značajno i meni.
    Hvala Vam od srca 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s