Od svih briga koje more čovjeka, najviše ga more povrede drugih. To je zato jer čovjek silno želi jedinstvo i prihvaćanje. Zato ga u biti ne muče povrede drugih nego njegova vlastita osobina povreditelja. Čovjek koji će danima, tjednima, a ponekad i mjesecima, godinama….

Vrtjeti po mislima i prepričavati kako ga je netko povrijedio i kako nikada ne može zaboraviti i kako on to ničim nije zaslužio je manjkavost duše i povreda sebe i dobra u sebi.
Reći “oprostio sam ali ne i zaboravio”‘ je laganje samog sebe o tome kako si oprostio, to je opet povreda i sebe i Boga.
Kad imaš takve osobine, zahtjevanje i očekivanje od drugih da ti oproste je bahatost, a to je opet povreda Ljubavi….

…Nekada živjeh tako….

…Sada kad razriješim, ne spominjem više. Zaboravljam… idem dalje…

Ne prepričavam, ne analiziram nikoga osim sebe i svoje izazvane osjećaje! Ono što moj um pokuša zadržati ne-očišćeno, na tome se svom dušom zahvalim i prepustim to Bogu.

Pokušavam reći kako ono što primjećujemo kod drugih i s čime se ne možemo nositi je uvijek samo odraz nas samih…
Stoga, molim i čistim svoja stanja, memoriju, osjećaje, a time će biti ‘očišćeno’ sve to i u onima u kojima prepoznajem ono što nije ljubav. …bilo da će me pratiti i biti očišćeni sa mnom, bilo da će simple ‘nestati’ iz mojeg života ….

Razmišljati neću jer nikada nije kako JA mislim da bi trebalo biti…. neka bude tek onako kako bude…. Mirna sam.
♥

– Anita Barišić