Moja petogodišnja kći spava sa mnom otkada se rodila, ali to uspavljivanje nikada nije bilo kraće od 2 sata uz stalno povlačenje za kosu, pa prst u oko, nos, uho, gdje bi stigla. Ne moram ni opisivati koliko bi noći ja proplakala jer sam bila na rubu živčanog sloma…

I prije četiri večeri rekoh sebi: a hopsati? I kažem joj dobro poznate riječi – volim te i hvala ti, hvala ti što postojiš… Nemojte misliti da joj inače ne govorim da je volim, ali ovaj put je to iz mene drugačije izašlo. Pogleda me raširenih očiju, zagrli, poljubi i u roku dvije minute zaspi bez čupanja, potezanja… i sljedeće tri večeri… Znam da nastavak slijedi.

Hvala, hvala, volim, volim…