Iskustvo sadašnjeg trenutka kroz hooponopono

wHopsaj umjesto da psuješ kao kočijaš,
ili hopsanje za šofere

Već sam opisao kako je protekao put kad sam točno za Božič putovao ka Splitu. Evo kako je proteklo putovanje u suprotnom smjeru.

„E večeras biram put po osjećaju!“, razgovaram sam sa sobom dok napuštam Split u rano predvečerje. Odlučujem putovati u miru, bez muzike i radija. Klizim u noć bez ikakvog neugodnog predosjećaja ili nelagode. Osjećam kako priroda oko mene tone u noćnu tišinu. Preda mnom je 4 sata vožnje, bez žurbe i stresa. „Što će se dogoditi ako ustrajno hopsam nekoliko sati?“, prostruji mi znatiželja tijelom. Ima li šta ljepše od istraživanja svijesti, svog vlastitog unutrašnjeg svijeta! Počinjem hopsati primjećujući kako se pažnja odvaja u dva smjera. Jedan dio mene  „mantra“ dok drugi dio mene upravlja automobilom. Svjestan sam razdvojenosti pažnje uma i pažnje tijela.  Također sam svjestan da nisam potpuno u sadašnjem trenutku. Hopsanje nije tišina, a ni potpuna pažnja, pogotovo kad se tijelo giba, ali možda put prema njima.

mk

Hopsajući ustrajno dalje, ubrzo počinjem primjećivati trenutak pojave misli, ne kao sudionik u njoj, već kao promatrač. Osjećam da iza svake misli postoji razlog (program ili emocionalna trauma), te počinjem hopsati usmjeravajući pažnju na tematiku misli. Ubrzo bivam iznenađen brzinom kojom se misli počinju razplinjavati, nestajući bez traga. Čekam ja tako šta će se sad pojaviti iz grma, bez očekivanja, potpuno ravnodušan. I tako misao dođe, ja usmjerim pažnju hopsajući s toplinom u srcu, i misao ode. Trajala je ta igra  oko sat vremena kad sam postao svjestan da već neko vrijeme nije bilo „rađanja“ misli.

I tada se dogodilo nešto što je teško opisati. Nešto je puklo, otvorilo se. Sve je postalo jasnije i stvarnije. Pažnja uma i tijela su se spojile u jedno biće. Sada znam da sam tada ušao u sadašnji trenutak. Hopsanje je prestalo da bude monolog uma ili molitva emocija. Postalo je govor tijela. Gledao sam sebe kako jednom rukom vozim dok drugom polako pomičem sa lijeva nadesno i opet natrag na lijevo, kao da čistim vjetrobransko staklo ispred sebe. Zapravo nisam brisao već sam više masirao tu cjelinu svijeta koja se prostirala na rukohvat od mene. Ruke nisu bile ruke, već prije ticala koja su izlazila iz predjela srca. Pritom sam cijelim tijelom osjećao da dodirujem nešto čudesno. Bilo je to platno, veo sačinjen od energije, koji je  imao masu i gustoću.

Ono što sam do sada znao samo kao lijepu etiketu koja je zadovoljavala um (Ne postoji ono vani. Ja stvaram svoj svijet…) sad je postala tjelesno energetska činjenica. Sad sam sve to shvaćao na nivou tijela. Osjećao sam svijet oko sebe kao dio sebe. Pitanje „Voljeti ili ne voljeti sve?“ postalo je izlišno. Sada je voljenje svega postao imperativ, jedini put. Znao sam svakom stanicom svog bića da „moram“ voljeti sve što je dio mog svijeta svakodnevnice, moja iskustva, životne greške, apsolutno sve.  Moram sve to voljeti jer sam to ja. To je integralni dio mene. Ne čineći to zapravo povrijeđujem sebe. „Brisao“ sam tako satima mašući rukom i put je proletio u hipu. Inspiracija je otjerala umor i još dugu u noć, nakon što sam stigao,  nisam ni pomišljao na san. Znao sam bez trunka sumnje, težinom cijelog svog bića, da sam doživo nešto vrijedno sjećanja i nešto vrijedno dijeljenja sa drugima.

Pišući ovaj tekst, upravo mi se nametnula nova osobna definicija hopsanja:
to je ona umu prijeko potrebna disciplina s vrlo ugodnom nuspojavom: usklađivanje frekvencije srca s ostatkom bića i/ili svijeta.

Hvala vam i volim vas jer vas voljeti moram!

 

– Dado F.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s