S nama je sve u redu

fPrije negoli smo se “spustili” na Zemlju i utjelovili, bili smo svjesni činjenice da nismo ovo tijelo jer smo postojali i prije negoli smo “ušli” u njega. Znači, samo tijelo nismo sigurno, ali ono je tu i pomoću njega putujemo u ovoj zemaljskoj avanturi.

Trebalo je nekoliko godina da naučimo govoriti, još nekoliko da naučimo razmišljati, snalaziti se u ovom svijetu. U cijeli naš razvoj uloženo je dosta i vremena i truda, da bi na kraju postali individue koje se znaju brinuti o sebi. Trećinu svog života “potrošimo” na samu pripremu za život i kad smo se napokon prilagodili svim mogućim svjetovnim senzacijama, zaključujemo da nešto u cijeloj toj priči ne štima… i onda kreće potraga za odgovorima na razno-razna pitanja o smislu života.

Cvijet koji sam posadila i stoji mi na polici se sigurno ne pita zašto je baš tu gdje je i koji je njegov smisao u životu. Istina, cvijet ni nema te mogućnosti vlastitog propitivanja, ali i da ima što bi to značilo u njegovim okvirima? Bi li ga mučilo to što je postavljen u spavaćoj sobi, a ne na primjer u dnevnom boravku? 🙂 Možda bi svoj cijeli životni vijek proveo u toj čežnji za promjenom, ne znajući pritom da i nije baš neka velika razlika između boravka u te dvije prostorije.

Ispada, da smo trećinu svog života potrošili na osposobljavanje (nas samih) da bismo mogli u jednom trenutku uočiti u čemu je problem.
U čemu je problem?
Pa ispada da je problem u tome što smo se previše vezali za sve ono što nas je snašlo od kad smo se doselili na Zemlju. Pa to i nije tako neobično, jer kako uopće i možemo posumnjati da nešto u cijeloj priči nije u redu? Ako smo se susreli s hooponopono filozofijom, onda odjednom počinjemo sasvim drugačije doživljavati svijet i vlastiti život. HO nas uči da sve što smo naučili (osim naravno same osnove) je ustvari višak, da su to sve programi koji nam samo smetaju i nemaju nikakve veze s onim što mi uistinu jesmo.

Što će se promijeniti ako hopsamo? Sigurno se neće promjeniti naš temeljni oblik, i dalje ćemo biti u tijelu. I dalje ćemo biti društvena bića, živjet ćemo u istim ili sličnim okvirima u kojima smo živjeli i do sada. Ono što će se promjeniti je naša usmjerenost u životu. Ne možemo postati ono što već nismo. Znači između nas sada i onoga što jesmo dijeli nas sve ono što nismo 🙂

Naravno, tu se ne radi o fizičkoj udaljenosti, jer nje ustvari nema. Ne radi se ni o razno raznim preprekama, jer niti njih ustvari nema. Ako promatram na primjer svoja stopala, mogu li reći da se između mene i mojih stopala nalaze noge, trup i vrat? Mogu naravno, ali iz pozicije tijela kao cjeline ustvari udaljenosti nema. Problem je u nedostatku spoznaje. Iz pozicije Istine problema ustvari niti nema, pa bi se naša spoznaja trebala bazirati na toj činjenici.

Hopsajući mi brišemo ogledalo ispred kojeg stojimo. Zanima nas jasan odraz nas samih u njemu. Ali zanimljivo je ustvari uočiti da se brisanje ne odvija na nama samima – brišemo ogledalo, a ne ono što se zrcali u ogledalu, je li tako?
Problem nije u nama, problem je u krivoj percepciji (zamućenom ogledalu). Ne mijenjamo se ustvari mi (to niti nije moguće) mijenja se naše percipiranje stvarnosti putem “čišćenja ogledala”. Nismo mi zamućeni programima, ogledalo je. Ako subjekt pokušava sebe vidjeti preko neodgovarajućeg objekta, naravno da slika neće biti vjerna preslika subjekta. Znači s nama je sve u redu – oduvijek i zauvijek! Ono što nije u redu je naša iskrivljena percepcija (zamućeno ogledalo) preko kojega doživljavamo sebe…i to brišemo hopsajući. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s