Nema nikog vani

oEvo jednog zgodnog dijaloga između moje kćeri i mene jednog vrućeg ljetnog dana na obali mora. Ona je tada imala oko 3 godine i odjednom je postala vrlo skeptična oko ulaska u more. 
– Ljubavi, vidi kako je vruće, idemo se kupati u moru?
– Ne idem… bojim se!
– Čega?
– Mora…
– Bojiš se mora. Dobro, a što kažeš da idemo samo smočiti noge? Jakooo je vruće.
– Neću… bojim se valova.
– Aha. Pa valova baš i nema… – (nakon duže stanke) Mama, ući ću u more ako lijepo zamoliš sve koji su u moru da izađu van.
– Srećo, ali ne mogu to! Kako ću to izvesti? A i ne bi baš bilo lijepo… oni imaju pravo biti u moru kao i mi.
– Ali molim te, lijepo ih zamoli. Smetaju mi!
– Ne mogu to nikako… smisli nešto drugo..
– (opet jedna duža stanka) Mama, idemo u more, ako nitko s obale ne bude gledao kako ulazim u more.
– Srećo, pa ne mogu zamoliti sve na plaži da žmire dok se ti ideš kupati.
– A dobro, idemo onda samo do ruba…
– Idemo, i bez brige neće svi gledati baš u tebe…

Smiješno, ali u stvari ovaj primjer tako dobro opisuje ljudsku prirodu. Čest je slučaj da smo uvjereni da bi nam život bio puno lakši i ljepši kad ne bi bilo nekih ljudi (‘kada bi ih mogli zamoliti da samovoljno izađu iz mora’). Je li to doista tako ili se radi o prividu – našem umišljaju? Ovo drugo, naravno. Nitko trenutno nije slučajno ovdje na zemlji. Nije niti slučajno baš u našem okruženju. Od skoro 8 milijardi ljudi neke ljude sigurno nikada nećemo sresti, jer za to postoji razlog. Međutim, društvo nekih osoba nam je suđeno – u većoj ili manjoj mjeri – ovisi o njihovoj ulozi u našem životu. Mnogi od njih su preslika baš onoga što mi sami trebamo otpustiti od sebe. Oni su kao jedna vrsta podsjetnika. Onog trenutka kad odigraju svoju ulogu u odnosu na nas oni se ili mijenjaju ili odlaze. Jesam li ja odgovorna za njihove greške? Nisam i ne mogu biti. Ja sam odgovorna samo za sebe – isključivo za sebe, za ostale jednostavno nisam mjerodavna i ne znam, ne znam što je dobro za njih i zbog čega su tu. Nisu oni ovdje samo da bi mene nešto naučili, imaju oni i svoju životnu priču. U stvarnosti ne postojim samo ja, ali trebala bih živjeti na način da me se tiče samo ono što se odnosi na mene – moje programe koje trebam otpustiti. Oni će rješavati svoje programe, kako znaju i umiju – mene se to ne tiče…

Kad kažemo: ‘Nema nikoga tamo vani’ – to ne znači da smo sami u svemiru, ali kao da jesmo, jer sve doživljavamo upravo kroz sebe, a ne kroz druge. Drugi postoje u to nema nikakve sumnje iako smo na nekoj dubljoj razini svi Jedno. Nisam tu da bih usmjeravala druge, ukazivala im na njihove pogreške i sl… oni su za mene savršeni baš takvi kakvi jesu (iako mi je to ponekad teško razumjeti i prihvatiti). Svojim postupcima, načinom života ukazuju mi na sve ono što trebam otpustiti od sebe, ali ne na doslovan način. To je vrlo bitno! Ako se netko na primjer drogira i nervira me, trebam li ja otpustiti od sebe neke droge? Da, ali ne doslovno određenu drogu koju ta osoba konzumira jer ja sama ne konzumiram nikakve droge; ali postoji nešto u mom životu što je prisutno kao ‘droga’. Sama moja fiksacija na nečiji problem ukazuje kolika je inačica tog problema jaka kod mene jer sama činjenica da sam fiksirana na taj program jest jedna vrsta ovisnosti. Kako mogu procijeniti jačinu i štetnost neke ovisnosti? Nikako! Ovisnost je ovisnost i treba je otpustiti… a onda nema ni problema, nigdje, barem ga ja više nigdje ne vidim i ne doživljavam kao problem.

– Dani Ella

Oglasi

One response

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s