Odgovornost o kojoj je riječ u Ho’oponoponu je vrlo duboka, nisu postulati baš površni kao što se na prvi pogled čini. A najvažniji je “nemamo mi pojma”, i zato čistimo, da Onaj koji ima pojma djeluje kroz nas. Sve ostalo – to do čega mi dođemo razmišljajući, su programi. Hooponopono nije: pročitala/o sam knjigu, par tekstova, da, sviđa mi se, tu i tamo ponovim hvala, hvala…

HO je način življenja. Ili ga živiš ili ne. Ako da, onda nisam ja ta koja sve zna, koja odlučuje što je za nju najbolje, a onda to kreira i manifestira, bavi se namjerama i željama, ciljevima i planovima. Ja činim ono što je moj posao – čistim. Čistim, čistim, čistim, dajem dopuštenje da se brišu programi, otvaram se bez očekivanja za ono što je najbolje za mene. Ne za moj ego. Za mene, MENE, koja sam puno više od trenutka tjelesnog postojanja. I nije mi važno hoće li to “najbolje za mene” biti uspjeh (i što je uspjeh uopće?), bogatstvo, novac, slava, … znam da će ono što treba i koliko treba i kako treba doći, i da ću ja biti U MIRU i SRETNA.

Želje ega – za uspjesima i bogatstvom – i čežnja duše, su uvijek toliko različiti… Ali ja ne znam što je čežnja moje duše – Bog zna. I zato čistim.

– Matea Mešin