I tako… Došli mi konačno na more. A od mora ni traga ni glasa, mada je u oglasu pisalo da je udaljeno samo 300 m. Prva plaža koju smo našli (udaljena 3 km) me se opće nije dojmila i činilo se da ce nas vjetar otpuhati. Posljednju večer smo imali udes, Njemac nam je kamperom zakacio zadnji dio, zbusio gumu i odvukao branik. Ma katastrofa…

 Neka stara Petra bi psovala, svađala se sa svima, ludjela, živcirala sve oko sebe… ja sam čistila. Kada mi se činilo da su stvari sve gore i gore tek bih onda zdušno udarila po Hvala i Volim te. Sve skupa je pratio osjećaj mira i spoznaja da je sve kako treba biti.
I ispostavilo se da je onih 300 m greška, a ljudi koji su nam iznajmili apartman krasni i dragi – toliko da smo se s guštom družili s njima, i dogovorili da se vidimo sljedeće godine. Našli smo ljepše plaže od one prve, ali smo se njoj konstantno vraćali jer je tamo Lana izronila najdivnije školjke. Nijemci koji su nas udarili kamperom su bili jedni od najtoplijih ljudi koje sam srela u životu. Mi nismo radili nikakvu frku oko toga, a oni se nisu prestali ispričavati. Žena je na kraju plakala dok smo se grlile na parkiralištu i dogovorili smo da ćemo se još vidjeti.. Zanimljivo, ja sam bas imala predrasudu kako su Nijemci hladni…

Eto, hopsići moji, sve ima svoje razloge, ponekad je nužno napraviti par koraka kroz trnje da bismo u ubrali najmirisnije ruže. Zbilja, sve se uvijek dobro završi, a ako sada nije dobro – znači da se nije još završilo.
Ljubim vas… pusama slanim od mora.. ♥ ♥ ♥

– Petra Varšić