Jedna od plaža na koju idemo nalazi se u jednoj maloj uvali. Lijepa je to plaža prekrivena bijelim kamenčićima. Uz plažu je i jedan minijaturni restoran koji se svojom arhitekturom dobro uklopio u cijeli okoliš. Do plaže se dolazi pješke kroz malenu šumicu. Put je širok može proći i auto ako treba, ali ih uglavnom nema. Uz šljunčani dio plaže jedan dio je betoniran baš uz sami put kojim se do plaže dolazi. Na to betoniranom platou djeca se igraju, ima ručnika na kojima ljudi leže, ležaljki na kojima djeca spavaju i sl. Mi se obično smjestimo na sredini ovog šljunčanog djela što bliže moru. U svakom slučaju ova plaža je idealno mjesto za obitelji sa djecom. Mirno je, nema – rekli bismo – nikakvih opasnosti… jednom riječju, baš idilično.

Ležim jučer na toj maloj plaži, hopsam i zapažam svoju prisutnost u tom zračnom pojasu između zemlje i tog prekrasnog plavog neba. Gdje počinjem, a gdje završavam? Što uopće čistim? (ne čistim ja…)
U polusnu između dva Volim te kotrljaju se misli. Slike eha Volim te kako odzvanja mojim vlastitim svemirom. Gledam ljude oko sebe. Ne poznam nikoga. Veže li nas išta osim ovog mjesta, zraka i sunca? Do kuda ustvari seže naša povezanost?
Kad zatvorim oči lako je – sve je u meni. Kad otvorim oči nisam baš sigurna da je sve što vidim u meni…

Volim te, volim te, volim te… i okrećem glavu na lijevo jer svi gledaju na lijevo. Slika zastrašujuća: auto visi na rubu onog betoniranog platoa gdje se igraju djeca – sklizno je s puta i jedan kotač je završio na ležaljci na kojoj je spavala desetomjesečna beba. Žena grabi dijete koje vrišti, auto visi, a ja automatski hopsam na glas… Volim te, volim te – između dva volim te nema mjesta ni za jedan udah. Ne dišem.

Beba je dobro – samo se uplašila. Auto koji je bio ovdje (valjda kao dostavljač nečega za restoran) podiglo je nekoliko ljudi s plaže… Hvala, hvala, hvala… u beskonačnost.

Što čistim?
Ne znam.
Ali, ako je moje čišćenje (možda) pripomoglo da se ne desi tragedija na plaži onda me od sad pa na dalje uopće ne zanima što čistim. Niti jedan “moj problem” nema prioritet nad nečijim životom. Gdje počinjem, a gdje završavam? Postoji li i jedan problem koji nije moj?
Volim te, volim te, volim te… u nedogled ♥ ♥ ♥

– Dani Ella