Ogoljavanje

Čistim…hvala ti, volim te… bez neke namjere i očekivanja.

kjPonavljam, onako, mehanički. I ne registrujem svako hvala ti, volim te. I odjednom mi sine: šta ja to treba da otpustim, za šta sam spremna, šta me najvise koči? Kao bljesak – pa ja ne vjerujem u sebe. U svoju istrajnost. Ne baš u svoju istrajnost, nego u djelotvornost mojih poduhvata. Tek sad mi je jasno da vjerujem da ja malo šta mogu uspješno privesti kraju, bas onako s punim i potrebnim rezultatom. Nije da se ne trudim, ali u pozadini uvijek neki glas mi govori “nećeš uspjeti, nije to baš kako treba, možda to nije pravi način…”

Otkud taj glas u meni? Nije da krivim ikoga (odavno sam shvatila da je sve moja odgovornost), ali dok sam bila dijete imala sam brižne roditelje koji su svaki moj rad komentarisali s “čuvaj se, neka ja ću, ovako je trebalo, daj da ja završim, samo da si ovako bilo bi bolje…”, nisu mislili da će taj glas ostati u mojoj podsvijesti. I ja sam tek sad postala svjesna da su uglavnom svi ishodi mojih poduhvata nekako polovični, nedovršeni, neuspješni.

Vjerovatno sam sad spremna to da otpustim. Hvala ti, volim te.
P.S. I volim što mogu pred vama da se ovako iskreno “ogolim”.

– Zorica Đukić

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s