Prije jedno mjesec i pol stigla sam na more i zatekla u stanu odlomljenu grančicu ove biljke sa fotografije. Napisala sam tekst o zahvalnosti, jer sam bila sretna što biljčica ne samo da nije uvenula nego je pustila korijenje i procvala nakon što sam je iz mračnog hodnika prebacila na prozor da gleda u more i upija sunčevu svjetlost.
Nedugo nakon toga sam je i presadila. Cijelo ljeto me je uveseljavala svojim prisustvom. Svako malo bi se pojavio neki novi cvijet – tako da ih je u ovom relativno kratkom vremenu bilo jedno desetak. Biljku sam nazvala Hooponopono i Hooponopono ovih dana će sa mnom natrag u Zagreb.

Vidljivo je da je biljka u ova skoro dva mjeseca znatno napredovala. Osim što sam joj se divila i zalijevala je, ništa drugo nisam radila (hopsanje i meditiranje se podrazumjeva).
Ustvari ova biljčica je dobar primjer što se ustvari dešava dok hopsamo, dok radimo na sebi…
– Nije potreban nikakav poseban napor… lakoća je poželjna.
– Nisu potrebna nikakva očekivanja… napredak je već uračunat u samu prirodu našeg postojanja.
– Rezultati su tu i kad nam se čini da ih nema – jer ništa nije statično, dinamičnost je prisutna u svakoj sekundi, ako tu prirodnu dinamičnost prati hopsanje (čišćenje) nešto se sigurno očisti iz sekunde u sekundu.
– Nema zabune – sve što doživljavam nalazi se u meni – nema straha da ću čistiti za nekoga drugoga.

Kad dišem nisam baš svjesna svakog udisaja i izdisaja. Kad hopsam nisam fokusirana na to da cijeli dan ponavljam Volim te – hopsanje mi je normalno kao i disanje. Hopsanje je postalo primarna potreba kao i meditacija prije dosta godina.
HO je odličan saputnik – brižan i pun ljubavi. Uvijek je sa mnom – divna podrška na putovanju koje to nije.   

– Dani Ella