Ho’oponopono uvijek kreće iz osobne odgovornosti, dakle, temeljno pitanje je što se događa u meni da imam iskustvo toga i toga. To je najteža stvar u ovoj praksi – razumjeti kako sam to ja odgovoran za neki problem kojemu svjedočim, a na prvi pogled se mene ne tiče. Naravno, nema nikakvih mogućnosti da to intelektualno razumijemo, jer u Ho’oponoponu iza jedan ne ide dva nego Nula. Hopsanje je apstraktna praksa, iako nam se cijelo vrijeme čini da je i te kako konkretna i jasno ukazuje na probleme. Međutim, ona osvještava posljedice, gotov čin koji je nastao kao rezultat zanemarivanja preuzimanja odgovornosti u prošlosti. To ga dođe kao neki energetski nesporazum, pa dok hopsamo, mi to izglađujemo preuzimanjem odgovornosti za posljedicu, za nasilnog lika, za bolest, loše odnose ili depresiju. Vrijeme ne igra ulogu i uvijek imamo priliku ispraviti pogreške učinjene još od početka vremena. To je taj dio u meni, ta pogreška, ikonica na windowsima nesvjesnog koja vreba i čeka da se aktivira. Aktiviraju je okolnosti, situacije i ljudi oko nas. Ja sam odgovoran za svoje windowse, operativni sistem koji se odmetnuo i ispunio programima koji sada sami po sebi rade, a svjesni um o tome nema pojma.

Iako ne postoji odgovor na pitanje što je to u meni da imam ova iskustva, ipak, ono je čin prihvaćanja da imam posla ako želim preobraziti svoj život. Kad preuzmemo odgovornost, premetačina života je neumitnost. Može nastati kaos, kao da smo onaj Snješko u staklenci koju je upravo Božanstvo protreslo i sad smo u panici jer se sve uskomešalo oko nas. No, u većoj perspektivi to je lijep prizor, svi ga vole, a na zidovima reflektira sjajnu igru snježnih pahuljica. E, ta perspektiva – to je povjerenje! Negdje iza svega poznatog stoji dio nas koji živi širu sliku i zna da je “kaos” preslagivanje Ljubavi na ljepšu poziciju s kojeg će nas dražiti da je slutimo.

Tako, bez obzira što nemamo pojma, “Volim te” zna da to uopće nije ni važno. Ono se bavi s Ljubavlju i briše sve što Ljubav nije. A to me samo i zanima! A vas?

• Nenad Ljubić