Čest je slučaj (ne samo u filmovima nego i u stvarnom životu) da tražimo “još jedno mišljenje”onda kad nam se pojavi neki nepremostivi problem (zdravstveni, pravni, tehnički i sl.). To činimo uglavnom zato jer netko ili nešto unutar nas sumnja u istinitost postavljene dijagnoze (neovisno o čemu se radi).
Sumnja u postavljenu dijagnozu ustvari postaje zraka svjetla u totalnom mraku. Ako kojim slučajem uspijemo dobiti mišljenje koje je suprotno od dosadašnjih, iste sekunde teret koji osjećamo u sebi postaje lakši – jer to nam je znak da ima nade.
Prije negoli smo dobili izvanjsku potvrdu da postojeća dijagnoza možda nije istinita, imali smo unutar sebe dva glasa. Jedan je bio očaj zbog postojeće dijagnoze, dok drugi glas (često pritajen i manje dominantan od prvog) jednostavno nije vjerovao prvom glasu.

Dakle, često imamo dva potpuno oprečna mišljenja u sebi o istoj stvari. Koje mišljenje je pravo, koje je istinito?
Dobra vijest je da to na neki način nije niti važno. Važno je da postoji to drugo mišljenje. Zašto? Ako ste npr. teško bolesni i postavljena vam je dijagnoza od strane stručnih osoba, vrlo je važno za vaše ozdravljenje da imate unutar sebe i drugo mišljenje koje pobija ovo prvo. Jer ovo drugo će vas natjerati da se pomaknete iz začaranog kruga u koji ste upali i ne znate kako iz njega izaći.

Recimo da ste u panici zbog nekog problema i jedan dio vas je očajan i ne vidi rješenje, a drugi dio vas sumnja u postojanje problema kao takvog. Tada je pitanje kako “pojačati” ovaj drugi glas ? – kako da taj drugi glas (očigledno korisniji) postane dominantan?
Naša djela proizlaze iz naših misli. Misli su oblikovani stavovi – prema tomu jako je važno što mislimo. Jako je važno biti svjestan onoga što mislimo. Ono što mislimo su uglavnom programi (rečeno jezikom HO) i teško ih je prepoznati ako smo uglavnom “opsjednuti” njima. Što bi onda trebali?
Trebali bi postati svjesni onoga što se dešava u nama samima. Trebali bismo biti svjesni programa (misli) – mehanizma po kojemu funkcioniramo.

U praksi bi to trebalo izgledati ovako:
Ako vas nešto muči stalno i konstantno i znate da se radi o programu (to je očigledno) uočite i onaj dio vas koji ima potpuno suprotno mišljenje o tom problemu. Ustvari to drugo mišljenje, koje se također nalazi u vama (znači i ono je vaše) je ispravnije od ovog dominantnog. Kako ćete znati da je ispravnije? Tako što to drugo mišljenje (glas) smiruje cijelu situaciju, zna da je ustvari sve u redu i žao mu je gledati kako je vaša pažnja usmjerena na ovaj prvi glas koji nikada nije u pravu (na programe).
Onog trenutka kad se usmjerite na ovaj drugi glas – problema više nema. Drugi glas ne razglaba o problemu – on ga “briše” i u vama ostaje samo MIR.

Znači, moguće je ovog trena pronaći inspiraciju u sebi, i to tako da se maknemo od samih programa. Inspiracija je stalno tu, s nama – sveprisutna – i nikada, zbilja nikada nas ne napušta, pitanje je samo u što “gledamo” i koga “slušamo”: programe ili inspiraciju. Hvala, Hvala, Hvala, Volim te, Volim te, Volim te…

– Dani Ella