Kad li sam nagomilala toliko loših podataka?
Sjećam se sebe u doba djetinjstva. Sva svijest su mi bile oči. Život mi je prolazio kao da sjedim i gledam film. Događaji su se smjenjivali pred mojim očima-kako došli, tako prošli i točno znam da sam bila samo promatrač. Sve je bio stav: “ovo u stvari nema veze sa mnom”…te misli su mi tako žive u sjećanju…
Pa što se onda dogodilo, zašto li sam nagomilala i aktivirala toliko nepotrebnih, štetnih misli i podataka da sad znam kako ću čistiti do kraja života, ne znajući koliko sam u stvari očistila?! Nešto sam pokupila na svom putu od predaka do ovdje, ali puno toga oživjela i sama.
Mogla bih pribjeći samozavaravanju tipa: tako su me odgojili, nametnuli mi ponašanje, bla,bla… ali znam da sam si počela komplicirati život kad sam se počela BAVITI mišlju kako treba nešto biti ovako ili onako. Počela sam aktivirati podatke koji su glatko mogli prozujati kroz mene kao komete.
Moja teta je žena koja uživa biti žrtva. Sve na svijetu joj je tragedija, prepričava samo ono što smatra tragičnim i smatra kako je ona ta koja jedina razumije tragediju- zato je od svog života i napravila tragediju…ali to je njezin izbor. Znala mi je govoriti: “zamisli kako se loše osjeća ova radi onog”… a ja sam počinjala, da bih zaista shvatila o čemu priča i zamišljati sebe u centru te situacije- koje li greške! Počinjala sam od sebe raditi ogorčenu i nezadovoljnu ženu. Aktivirala sam u sebi uspavanu neman zvanu program preuzetih sjećanja.
Zašto ovo pišem?
Kad sam počinjala radom na sebi, prva knjiga mi je bila “Kako izliječiti um i tijelo” od L. Hay. Ona mi je dala smjernice kako se početi okretati sebi i vraćati se onom što sam bila-osobi koja je u savršenom miru sama sa sobom i koja voli sebe. HO je definitivno najbolji nastavak koji sam mogla pronaći kako bi taj put povratka definitino učvrstila.
Zaista živimo život koji smo sami nacrtali na platnu, zaista možemo obrisati loše izvedene dijelove tog crteža, i nismo nimalo loši ljudi ako se ne poistovjećujemo s tuđim problemima na način da ih preuzmemo i unesemo u svoj život-nismo time pomogli toj osobi, a sebi smo nakalemili program radi kojeg ćemo definitivno učiniti lošijim svoj. Ne znači da smo bez senzibiliteta ako ne pustimo tuđim negativnostima da utiču na nas. To je njihov problem, ako ga se žele riješiti, neka potraže pomoć kroz duhovni rast-sigurna sam da je to jedini ispravni put. Moje je da ukažem na mogućnost samopomoći, ali nikako i nikada više ne živjeti tuđi problem…
I nimalo se ne smatram lošom osobom radi ove tvrdnje.
Nije poanta dijeliti tuđe boli, poanta je voljeti sebe i nesebično tu ljubav dijeliti svakom tko ju je spreman prihvatiti.
Zato ja odabirem voljeti !
Volim vas sve hopsići!
Volim i one koji nisu hopsići (još) 🙂

– Ksenija Križaj