Svi smo do Hoponopona došli nekim svojim putem. Nekom svojom žilom. I svi su putevi točni i ispravni. Ponekad nam se čini kako nisu fer količine i veličine kamenja po našem putu, ali to zapravo više nije važno kada osvijestimo kako je to naša percepcija. I doista ne treba o svojim ranama pričati, nego treba u tišini Hopsati ako smo već došli tu. Onda kada osjećaj tereta nestane i kada se očisti gorčina i muka koju smo osjećali, tada je lijepo podijeliti svoj uspjeh i pobjedu nad izazovom kao oblik svjedočenja iscjeljenju od te muke. Ne treba pisati niti jedno iskustvo dok god nam pri pisanju objave i samima naviru tužne suze, ili bijes, ili panika… Onda kada mognemo pisati u miru i kao promatrači nenavezani za to iskustvo, tada je vrijeme za podjelu…

Bit ću direktna…. Nisam li uvijek? 

U početku stalno hopsanje ide teško. Fokusi nam lete na sve osim na “hvala” i “volim”. Misli o problemima…. točnije, načini razmišljanja o problemima, izranjaju iz naše podsvijesti i potreban je svjestan napor za stalno vraćanje na hopsanje.
Ono što vam iz vlastitog iskustva mogu reći: lakše je ako ne prilazite tehnici s teretom moranja, nego ako sebi nađete ritam pjesme i zamijenite riječi s “hvala i volim” i pjevušite… Djeluje jednako, a pitkije i lakše postaje dio vas!

Je li isplativo potruditi se?
O ovome ćemo ovako: Meni, a i svima koji su doista preuzeli odgovornost nad sobom, isplatilo se na sve načine. Šutimo i hopsamo.
Onima koji ne žele preuzeti odgovornost za sebe i svoj život njima nije isplativa nijedna tehnika. Njima zapravo nije isplativ ni sami Bog.
Kako?
Ovako: Ako tražite od drugih da odrađuju stvari za vas i umjesto vas, i naravno, očekujete da to i djeluje i da imate ishod po želji, znači da želite imati potencijalnog krivca za eventualan neuspjeh. Ovo se ne odnosi samo na hopsanje, nego na život! Prebačaj odgovornosti na druge je postao stil življenja ljudstva i vrijeme je da to promijenimo.

Kako mijenjati to?
Tako što ću raditi sve za sebe sam. Nitko, pa niti sam Bog neće i ne treba preuzeti odgovornost za naš život i ono što se u njemu događa! Ta zašto bi??! Imamo svu slobodnu volju, a odgovornost bismo prebacili na druge?!
Biste li vi sami preuzeli odgovornost za živote i djela drugih ljudi? (prije nego sebi odgovorite na ovo, sjetite se da i danas ima onih koji su potencijalni Hitleri )

Ova grupa je divna. Pozitivna. Puna podrške. No to je SAMO FB grupa. Virtualni dnevni boravak, koji pršti dobrom ružičastom vibrom, i koji ima mnogo informacija o samoj tehnici. Ova grupa nije život i život se neće srediti u ovoj grupi. Nitko iz ove grupe nije tu da bi čistio naše probleme i da bi slušao naše žalopojke… Ni na zidu, a ni u inboxu! Admini su tu da nam olaksaju sa točnim informacijama o HO tehnici i hvala im na tome. No odgovornost za naš problem preuzimamo sami i čistimo ga sami!

Zašto ovo pišem?
Zato što znam kako je kada si na početku hopsanja. Znam kako je nositi svakojake životne terete. Znam kako može plašiti preuzimanje odgovornosti za svoj život.
Ali znam i kako izgleda kada očistiš svoj život. Kada uđeš u mir! Kada se veliki izazovi otope i pretvore u minorne … Kada pobijediš izazov i samog sebe! Kada si BAŠ TI sam zaslužan za tu pobjedu….

I zato jer znam da svatko od vas tu, koji se doista odlučite preuzeti odgovornost i hopsati, to razriješenje zaista možete i postići….

– Anita Barišić

Volim vas. I navijam za vas svim srcem!