Kristali vode

Nakon nekog vremena predanog čišćenja raznim alatima, prema Mabelinim riječima, možemo očekivati da se počnu događati čuda. S obzirom na to da su na seminaru uz nas početnike bili i oni već iskusni u ho’oponoponu, imala sam prilike čuti kakva se sve čuda mogu dogoditi upornim praktikantima te tehnike: neki su izliječili nesanicu, drugima su se preko noći razriješili teški obiteljski odnosi, treći su se oslobodili okova nesretnog braka… Malo-pomalo ulazila sam u svijet ho‘oponopona, i htjela-ne htjela u svojem umu počela vrtjeti mantru „Hvala, hvala, hvala…“

Iako je moj znanstveni um i dalje bio skeptičan prema svemu što je metoda obećavala, prisjetila sam se eksperimenta koji je izveo japanski istraživač Masaro Emoto, autor knjige Poruke skrivene u vodi. U sklopu svojih istraživanja, on je vodi slao razne poruke i pritom snimao kristale koji su se formirali. Kad je vodi upućivao ljubav i zahvalnost, ona je formirala najljepše kristale. Kad sam mentalno ponavljala riječi „Hvala, hvala, hvala“, nije mi bilo teško zamisliti kako se molekule vode u mom tijelu premještaju i tvore te kristale. Ako već ne brišem svoje podsvjesne programe, razmišljala sam, ponavljanje riječi poput „hvala“ i „volim te“ sigurno je blagotvorno za moje tijelo.

Želim li i dalje vrtjeti staro?

I tako je trajala moja kratka romansa s ho‘oponoponom, sve dok Mabel nije spomenula da je jedan od alata u ho‘oponoponu fraza „ljepljiva traka za muhe“.
Čak sam i prekidač za svjetlo uspjela sebi nekako objasniti (unošenje svjetla u tamne predjele podsvijesti), ali ljepljiva traka za muhe?! Taj je alat posebno dobar kad želimo očistiti negativnu energiju koja se stvara u odnosima, dodala je Mabel. „U određenim situacijama u misli će vam doći alat za koji niste mislili da ćete ga se ikad sjetiti. Slijedite svoju inspiraciju“, dodala je. Smijala sam se u sebi i mislila kako je to alat kojim se sigurno nikad neću koristiti. Brzo se pokazalo da sam bila u krivu.

Seminar ho‘oponopona završio je, a ja sam metodi odlučila dati šansu, među ostalim i zato da bih o tom iskustvu poslije mogla pisati. Između desetaka mantri koje smo dobili na seminaru izabrala sam onu osnovnu, „hvala“, i svaki put kad bih se sjetila, ponavljala bih je u glavi. Isprva ju je bilo teško ponavljati radeći druge stvari, no ubrzo sam otkrila dobrobit koju nisam mogla osporiti. Kad sam ponavljala mantru dok sam slušala druge ljude, ona mi je omogućivala da budem prisutnija i da im se potpuno posvetim. Ponavljanje iste mantre dok sam vozila ili jela također mi je omogućilo da ne nestanem u ustaljenim petljama svojeg uma, već da budem u „sada i ovdje“.

Mabel je bila u pravu: ponavljajući tu mantru, stvorila sam novu petlju u svojem umu. U svakom trenutku mogla sam izabrati: želim li vrtjeti stare petlje nepotrebnog analiziranja prošlosti i briga o budućnosti ili novu mantru, koja mi je omogućila da budem prisutna, pozitivna, zahvalna na svemu što mi dolazi?

Priča o ljepljivoj traci za muhe

Došao je i trenutak koji mi je omogućio da još dublje iskusim neobičnu snagu te tehnike. Tijekom božićnih praznika suprug i ja zatekli smo se na prelijepom mjestu, ali u društvu jedne starije, depresivne osobe sklone izljevima negativnosti. Iz prijašnjeg iskustva znali smo da je već nekoliko dana u njezinu društvu dovoljno da nas „proguta njezin oblak“. Dva tjedna u istom stanu činila su se kao nemoguća misija. Moj plan bio je ponavljati: „Hvala, hvala, hvala.“

No prvi put kad je iz njezinih usta krenula lava negativnosti, spontano mi se u glavi pojavila misao: „Ljepljiva traka za muhe.“ To me toliko iznenadilo i izbacilo iz takta da sam se u sebi počela smijati. Drugi put kad se situacija ponovila, došapnula sam suprugu: „Nemoj me pitati zašto, samo reci: ‚Ljepljiva traka za muhe‘.“ Pogledao me u čudu i jedva suspregao smijeh.

Treći put kad se situacija ponovila, jedno smo drugo pogledali i jedva čujno, gotovo u isti mah, rekli: „Ljepljiva traka za muhe.“ Ne znam kako, ali zahvaljujući toj neobičnoj mantri uspjelo nam je nijednom se ne uvući u tu mrežu negativnosti. Uživali smo u predivnom okruženju oko sebe, u društvu te osobe, a svaki put kad bi iz njezinih usta došao val negativnosti, pomisao na ljepljivu traku za muhe trgnula bi nas iz negativnog razmišljanja i izmamila nam osmijeh. Baš kao što je rekla Mabel, ho‘oponopono omogućio nam je da ostanemo emotivno odvojeni od te negativne situacije, da ostanemo prisutni u sadašnjem trenutku. Jedinom trenutku u kojem vrijedi živjeti.

U Zagreb dolazi Mabel Katz, učenica dr. Lena, koja će 30. studenoga i 1. prosinca održati seminar u hotelu Antunović. Više informacija nawww.hooponoponotehnika.com te centar.izvrsnosti@gmail.com i 098/485-034 (Karmen Jerković)