Devetogodišnjak raspravlja o smislu života i univerzumu

Komentari lika što postavlja pitanja su, kako i dolikuje odraslom tipično podcjenjivački, kao “bravo mali, odlično mali”, čime zapravo potvrđuje vlastitu podčinjenost vjerovanju da je on ovo zaboravio . Zaboraviti ovo znači vjerovati da si zaboravio, to svi radimo, to je jedan od temeljnih programa!
Dječak je zapravo dao savršeni odgovor o sudbini – što je to sudbina! Kazao je da je sudbina djelovanje kroz donošenje odluka i mi je savršeno poznajemo. Nema iznenađenja niti čuđenja! Ono što nas preneraža i užasava je ništa drugo do nemoć preuzimanja odgovornosti za to djelovanje. Dječak kaže: sudbina – to smo mi! Ne postojim Ja i sudbina, nego samo Jedan!
Ono što nas plaši je neprihvaćanje našeg iskustva kroz djelovanje iz trenutka u trenutak, pa smo to kompenzirali vjerovanjem u upravljanje više sile nad nama.

Dječak također kaže da ne aaaaaaaačemo i tetošimo njegovu mudrost, nego da prepoznamo ovo sjećanje u nama, jer mi nikada nismo zaboravili! Nakon njega, dolaze druga djeca, govore nam kako su birali roditelje, kako su bili ovdje, ondje, a mi: “aaaaaaaa….ma bravo, ma divota” . No, to nije poanta, nego prihvatiti da znamo, savršeno dobro znamo baš kao i oni, tko smo, odakle i kuda idemo! Oni su tu da nas podsjete da preuzmemo odgovornost, umjesto izražavamo čuđenje, i počnemo djelovati kao netko tko savršeno dobro zna tko je! 

– Neno Lubich