U stvari se nema što razumjeti. Jer i ono što ‘izgleda’ logično i istinito, uglavnom se odnosi na jedan segment, a ne na Cjelinu.
Lakše je ako ‘razumijemo’. Razumijevanje se odnosi uvijek na Um. Ako Um nešto ne razumije, onda nastoji oko razumijevanja na sve moguće načine, sve dok ne dobije ‘odgovarajući’ odgovor ili pojašnjenje. A kad ih dobije, još uvijek ne znači da su oni i Istiniti – uglavnom nisu. Ukoliko osjećamo određeno olakšanje, to je zbog ‘prestanka potrage uma’, a ne zbog samog odgovora ili napokon pronađene Istine.
Razumjeti samu srž Života gotovo da je nemoguće, čak i iz pozicije Prosvjetljenosti (i ona je ograničavajuća).
Ako ćemo iskreno: na jednom nivou sve nam je jasno i sve smo odabrali, ali na ovom svijesnom NIŠTA NAM NIJE JASNO I NIŠTA NISMO ODABRALI, zar ne?
Govorim o svjesnom dijelu nas. Ovdje na Zemlji samo smo se pojavili – ne sjećamo se da smo spremili kofere i odredili destinaciju gdje ćemo se utaboriti. Kako stvari stoje ne znamo ni koliko ćemo ostati ovdje pri nego li se uputimo nekamo dalje, a ne znamo ni koji dio nas će otići i u kojem obliku (pustimo sad sve ono što piše u knjigama). Ne znamo ništa!
Ne znamo ustvari ni kako treba živjeti – još uvijek nam nije jasno ni što treba jesti, a gdje je tek sve ostalo… Što je uopće bitno i je li uopće išta bitno, ili je cjeli ovaj Život pomalo besmislen iz pozicije onoga tko NE ZNA NIŠTA.
Kada je jasno da ne znamo ništa o životu, sasvim lako možemo priznati da ne znamo ništa niti o Sebi samima – emocije, misli… sve se to dešava bez naše kontrole. Čak ne kontroliramo udisaje i izdisaje.
Znači, mudro je odustati od promišljanja, filozofiranja i sl. Ono što jest moguće je SVJEDOČITI, PROMATRATI I OTPUŠTATI. Otpuštanjem stvaramo Protočnost, ne gradimo svoju (još jednu) vlastitu Priču za koju ćemo se ‘boriti do posljednjeg daha’ (to je zamka Programa).
Ni na jedno pitanje nema univerzalnog i preciznog odgovora.
Dešava se to što se dešava, jer Život se dešava, a mi lakše gostujemo (zbilja gostujemo jer baš ništa nije vječno naše, ovdje na zemlji) ako smo svjesni svoje nemoći i zbunjenosti u cijeloj priči.
I eto nas do HO. Odustati od svih misli može samo onaj komu je jasna njihova jalovost i besmislenost. Ako ne znamo tko smo, kuda idemo i zašto smo tu preostaje nam samo ponavljati Hvala i Volim te ne bi li ‘razbistrili maglu’ u koju smo upali.
Hopsanjem ne tražimo sigurno utočište jer njega nema, ali ima nešto drugo – uz Hvala i Volim te osvještavamo vlastitu nazočnost, jer najviše nas ustvari ima tamo gdje nas ustvari ‘nema’.
Ovdje smo da bi Otpustili, a ne razumjeli. Otpuštanjem nestaju Pitanja – ostaju samo Odgovori kao saznanje da se Beskonačna Božanska Igra i dalje konstantno odvija.
    

– Dani Ella