Znate li koja je zajednička značajka svih ustrajnih hopsića?

Danas sam shvatila da je to ODVAŽNOST, ta divna odvažnost koja proizlazi iz POVJERENJA. Povjerenja u sebe, u činjenicu da će sve biti dobro i baš onako kako treba. Povjerenje i vjera da se nešto može… Ali i opuštenost – nema grčevitog držanja uz ideje i straha i nervoze ako stvari ne ispadnu kako smo zamislili jer i onda znamo da ima razloga tome. Ta divna odvažnost o kojoj pričam tu je u svakodnevnom životu: odvažnost da se prijaviš na natječaj na koji prije nikad ne bi, da se prijaviš na posao na koji prije nikad ne bi, da napišeš knjigu i pokažeš je svijetu, da iscrtaš platno, povedeš nekoga za ruku, uključiš se u nešto što prije (iz nekoga razloga) ne bi ili izgovoriš nekome riječi koje prije ipak ne bi.

To je kao neko divno otvaranje Bogu. Kao da staviš jedan ljevak na vrh glave i kažeš: ajde, uspi unutra što god želiš, znam da je dobro i veselim se. Jer mi smo ljudi neprestano žedni, ali dok pijemo kriva pića nikako utažiti tu žeđ. Pa malo Cole, pa malo soka, pa malo kave, pa malo čaja, a žeđ je i dalje tu (uz malo boje, šećera i aditiva). A onda jednostavno otpustiš. Kao da vjeruješ da ama baš sve što ti treba je tu negdje i doći će samo ako si spremno postavio taj ljevak i pustio da slobodno teče kroz njega sve što treba…

A prije toga povučeš čep na dnu “boce” i izbaciš svu onu prljavu i ustajalu tekućinu da bi bilo mjesta za ovu novu koja stiže “od gore” i koja te nevjerojatno okrepljuje i daje ti svakodnevno životni elan i veselje. 

– Tanja Terlević