Davno sam si postavila to pitanje, još na Likovnoj akademiji. Ako ste slikar i to je vaše zanimanje ili se bavite bilo kojim drugim kreativnim poslom to je pitanje koje si morate postaviti prije ili kasnije, jer ako vaša produktivnost i uspješnost ovisi o naletu nepredvidive Inspiracije onda postoji mali (veliki) problem. Onda moram svaki dan iščekivati hoće li se Inspiracija pojaviti ili ne, ako ne – ništa od posla. Jel tako?
Naravno da nije!!!

Inspiraciju ne prizivamo, ona je uvijek tu kao što smo i Mi sami uvijek prisutni.
Danas kad idem slikati ili pisati ja sam automatski u stanju Inspiracije, u to uopće ne sumnjam.
E sad samo još da definiram što Inspiracija uopće jest? Je li to stanje duhovnog transa predviđenog samo za odabrane i to ponekad? Je li to stanje koje se zaslužuje milošću božjom? Ili je to možda svako stanje koje u sebi sadrži kreativnost? Moguće, ali ne u punoj mjeri.
Bez obzira što radili: slikali, pisali, kuhali, štrikali, plesali, komponirali, dizajnirali… u Inspiraciji smo ako je to kreativni čin u kojemu mi sami nismo Kreatori nego smo u službi kreativnosti – Inspiracije.
To je moguće jedino ako se možemo ‘maknuti’ od sebe – od svega onoga što nas uvjetuje. Da bi se napravilo nešto kreativno ne treba promišljati, u stvari, vrlo je poželjno da se uopće ne misli.
Dobro je isključiti misli, dozvoliti si prazninu – što smo ‘prazniji’ to smo kreativniji, inspirativniji.

Kad hopsamo mi prekidamo uobičajeni tok misli koji se vrti u krug neprekidno i konstantno. Izlazimo iz polja Programa i ono što ostane nije ništa drugo nego li Inspiracija.
Inspiraciju krasi nepredvidivost, autentičnost, orginalnost… sve ono što Programi nemaju. Programi su u odnosu na Inspiraciju kao plastično cvijeće u odnosu na živo.
Programi su neprirodni, teški i komplicirani – Inspiracija je prirodna, jednostavna u svojoj biti, laka i protočna.
U Inspiraciji smo Doma, a u Programima nas nema.
Hvala, hvala, hvala….  

– Dani Ella