Jednoga sam dana, ili možda noći?!, putovala starom cestom što prolazi poljanom okruženom šumom. U ovom području nekad je bilo hladno i mračno. U svakom slučaju nisam se bojala jer ni ja nisam sasvim običan putnik. Sišavši dolje u dubinu iskopala sam maleni otvor i u njega položila blago, te ga obavila ljubavlju. Blago je neko vrijeme ležalo (činilo se netaknuto) ali priroda se preobražavala. Šumsku je čistinu najprije zamijenio pašnjak a zatim obradivo polje.
Nitko od nas nije odgovoran za ono što su nam učinili, dali ili oduzeli oni uz koje smo odrastali; ali sada kao odrasla i svjesna bića jesmo odgovorni za ono što ćemo učiniti s tim i na koji ćemo način osloboditi ljubav i krenuti dalje…
Tamo gdje silazak završava, ho’oponopono počinje. Poput ekspedicije koja dođe do cilja još ne možemo slaviti, ali možemo koračati sa suncem na leđima, sanjareći… Tijela i uma očišćena ljubavlju.
Smisao su otkrića. Mjesecima samo hodaš i odjednom se nađeš na kakvom čarobnom mjestu .
Volim vas!
– Gordana Balić
